Prošle godine kad sam pobijedio na prvom izdanju utrke Wings For Life World Run u Zadru nisam odmah znao gdje ću sljedeće godine putovati za nagradu za prvo mjesto. Većina mi je savjetovala da izaberem što dalju destinaciju tipa Novi Zeland ili Australija, ili nešto u Južnoj Americi jer avionska karta do tamo najviše košta. No ja sam se vodio drugim motivima, a kako nisam baš ljubitelj dugih putovanja izbor se sveo na tri lokacije: Norveška, Švedska ili Irska. Skandinavija me oduvijek privlačila zbog svoje prirode, jezera, zelenila i fjordova, a kad sam malo proučio staze i prošlogodišnje rezultate zaključio sam kako je Norveška ono što želim vidjeti i gdje želim trčati. Organizacija puta počela je početkom godine i tu je Red Bull odradio najveći dio posla. Po našim željama rezervirane su avionske karte i hotel, tako da Kristina i ja nismo imali nikakvih obaveza oko toga. Budući da smo htjeli ostati u Stavangeru malo duže jer vjerojatno nećemo tako skoro imati priliku putovati u Norvešku, jedan dio smještaja smo sami platili, a ostatak je financirao Red Bull.

PUT

Kao što rekoh, ni Kristina ni ja nismo baš neki ljubitelji dalekih putovanja pa nam je zadnji (i jedini) let avionom bio prije 5 godina kad smo išli u London na maraton. To je bilo baš u vrijeme erupcije onog vulkana na Islandu, kad skoro tjedan dana avioni nisu letjeli, tako da nam taj prvi let avionom nije ostao u lijepom sjećanju, a ni Hrvatska tada još nije bila članica EU pa smo prolazili detaljne kontrole prilikom slijetanja na Luton. Pet godina poslije sve je to puno jednostavnije pa smo čak i presjedanje u Amsterdamu obavili vrlo elegantno iako smo bili vrlo skeptični kako ćemo pronaći avion za Stavanger na tako velikom aerodromu. Od slijetanja do iskrcaja avion se barem 10 minuta vozio okolo po aerodromu i kad sam vidio sve one terminale mislio sam da ćemo morati pola sata hodati do drugog aviona. No na sreći ispalo je sve jako blizu i brzo pa smo čak imali vremena i za obilazak Duty Free Shopa. 🙂 Povratak je bio malo stresniji jer je avion iz Stavangera malo kasnio i imali smo jako malo vremena do leta za Zagreb, no zbog vjetra u Amsterdamu kasnio je i let za Zagreb pa je i to proteklo bez problema.

Katedrala Stavanger

Katedrala Stavanger

STAVANGER

Stavanger je grad na jugu Norveške, na Sjevernom moru, treći (ili četvrti, ovisno o izvoru) je grad po veličini u Norveškoj sa cca 130 000 stanovnika i najpoznatiji je po nafti. Grad je nastao 1125. godine izgradnjom katedrale, a poznat je po drvenim kućama iz 17. i 18. stoljeća. Dvjestotinjak tih kuća je i dan danas očuvano i zaštićene su kao kulturna baština, a i ostale kuće novijeg datuma građene su na sličan način. Stanovnici Stavangera su stoljećima živjeli od ribarstva, a onda su 70-ih godina prošlog stoljeća otkrili naftu i zemni plin i tada kreće strahoviti razvoj cijele Norveške, a ne samo Stavangera. Danas je Norveška jedna od najbogatijih zemalja u svijetu s prosječnom plaćom od 36 000 kruna (a kruna je otprilike kao i kuna), ali i najskuplja država u Evropi. Do sada smo često išli na utrke u države puno boljeg životnog standarda od našeg, ali bi uvijek našli neki supermarket gdje su cijene bile slične našima, a neki proizvodi čak i jeftiniji. U Londonu je to bio Tesco, u Španjolskoj i Francuskoj Carrefour, Talijani imaju gotovo iste dućane kao i mi, Njemci i Austrijanci Lidl, a Norvežani imaju Rima 1000! A u Rimi 1000 Coca Cola (0,5l) 20 kuna, litra soka 25kn, kruh, mlijeko, voće… sve po 3-4x skuplje nego kod nas. Na kraju ispada da im je najeftinija sportska oprema jer su najnoviji modeli tenisica tek 10-20% skuplji nego kod nas, a ni gorivo im nije skupo u odnosu na cijene hrane i pića pa je litra Eurosupera oko 13,5 kuna, a Dizel košta oko 11,5kn. Gradski prijevoz je također bezobrazno skup, no Stavanger na sreću nije velik grad pa smo od hotela do centra grada imali 30-40min hodanja, a centar se obiđe za 15-20min laganog hoda. No Norvežani uopće nisu tako hladni kakvim ih opisuju, već su jako srdačni, žele pomoći ako nešto trebate, svi govore engleski (iako su im deklaracije na proizvodima isključivo na norveškom), ali su u prosjeku malo deblji narod. 🙂 Zanimljiva situacija se dogodila kad smo stigli u Stavanger i shvatili da taj dan u gradu igra hrvatska rukometna reprezentacija u dvorani koja je tunelom spojena na naš hotel. I odemo pogledati da li još ima karata, kad smo već tu da pogledamo utakmicu i budemo jedini navijači Hrvatske. Uđemo u dvoranu par sati prije utakmice, televizijske ekipe postavlju kamere, uređuje se dvorana, a nas nitko ništa ne pita, nema zaštitara, nitko nas ne tjera iz dvorane. Dođemo do jednog starijeg gospodina s akreditacijom, predstavimo mu se i pitamo za karte, a on kaže da je tekma rasprodana, no da navratimo 15-20min prije početka pa se možda nađe neka karta ili slobodno mjesto. Kažem ja “Super!” i pitam na kraju (da znam) pošto je karta, a kaže on 250kn. 🙂 Za kvalifikacijsku utakmicu?! Kladim se da 4 dana poslije uzvrat u Varaždinu nije bio skuplji od 30kn. 🙂

Most u Stavangeru - otvoren 1974.

Most u Stavangeru – otvoren 1974.

Od prirodnih ljepota u blizini Stavangera svakako treba izdvojiti Lyseforden – 42km dugi fjord najpoznatiji po turističkim atrakcijama kao što su Preikestolen i Kjeragbolten. Preikestolen ili “propovjedaonica” (engl. naziv Pulpit Rock) je litica visoka 600m koja se uzdiže iznad fjorda s ravnim platoom na vrhu veličine 25x25m s koje se pruža prekrasan pogled na cijeli fjord. Kjeragbolten je nešto dalje u fjordu i do tamo nismo išli, a radi se o uklještenoj stijeni između dvije litice. Mi smo išli na izlet brodom koji traje 3h, a postoji i duži izlet s “hikingom” koji traje 8h, ali to se u ovo doba godine ne prakticira jer su planine koje okružuju Lysefjorden još uvijek prekrivene snijegom i jaki su vjetrovi. A ne bi ni išao na takvo nešto par dana prije utrke, a dan nakon utrke sam jedva dohodao do centra grada. 🙂

Lysefjorden

Lysefjorden

Vodopad

Vodopad

Stavanger je poznat i po prekrasnim plažama koje sam djelomično vidio za vrijeme utrke. Meni su posebno bila zanimljiva dva jezera u blizini hotela gdje smo trenirali tih par dana dok smo bili u Stavangeru. Jedno je manje i krug je dug oko 3km pa je prepuno joggera i šetača, dok je drugo malo veće i krug oko jezera je dug 8,5km, a staza je prilično valovita. Mene je dosta podsjetilo na one dijelove Plitvica gdje se trči uz jezera, samo što je podloga šljunak, a ne asfalt.

Jezero Stokkavannet

Jezero Stokkavannet

UTRKA

Wings For Life World Run u Norveškoj se ne može ni približno mjeriti s utrkom kod nas. Samo za primjer, u centru grada nema nikakvih plakata za utrku, ljudi nas ne pitaju da li smo došli na utrku, već da li smo sišli s kruzera. Samo se u hotelu gdje smo bili smješteni (službeni hotel utrke) osjetilo da se sprema utrka i to najviše u subotu i nedjelju ujutro kad je u hotel stiglo puno natjecatelja iz drugih gradova. A to puno natjecatelja je na kraju bilo malo više od 900 što je 4x manje nego u Zadru, ali opet 3x više nego prošle godine u Stavangeru. Startni prostor je bio ispred hotela i to je jako lijepo uređeno s velikim ekranom gdje su se mogli pratiti detalji s ostalih lokacija, ali čim je utrka krenula bilo mi je jasno da to nije na razini na kojoj sam očekivao. Prvih par kilometara dok su trkači trčali u jednoj velikoj koloni policija je regulirala promet, a kasnije je trasa bila potpuno otvorena za promet. Tako da nisu oni inzistirali da trčimo uz desni rub ceste kako bi nas “catcher car” mogao prestići i registrirati rezultat, već da nas ne bi neki drugi auto pokupio pa da završimo u bolnici umjesto u busu za povratak na start. 😉 U prvim kilometrima je još bilo nešto ljudi uz stazu, a kasnije mi se znalo dogoditi da između dvije okrepne stanice (svakih 5km) ne vidim čovjeka na cesti. Još je gore bilo što na par mjesta nije bilo strelice kuda treba ići (a postojale su dvije opcije) pa sam sa strepnjom trčao sljedećih 500-600-700m do nove kilometarske oznake. Tko mi je kriv kad sam pustio prvog da mi previše pobjegne?! 🙂 Nakon što me Axel Lund Svindal ulovio pokupio me bus i odvezao nazad u hotel gdje nije bilo nikakvog proglašenja. Samo smo iz busa mogli pratiti kako Axel u Miniju lovi pobjednika, a to se dogodilo nakon 58km.

Takk na norveškom znači hvala

Takk na norveškom znači hvala

MOJ NASTUP

Moram priznati da sam imao velika očekivanja od ove utrke i jedan od razloga zašto sam odabrao Norvešku je zato što mi se po prošlogodišnjim rezultatima staza činila brza i pogodna za dobar rezultat. Ipak je globalna pobjednica utrke trčala u Stavangeru i pobijedila s više od 54km, a ove godine je nakon puta oko svijeta kojeg je dobila za nagradu odlučila ponovno trčati na istom mjestu. A pobjednik je lani trčao 64km… Moj cilj je bio istrčati više od 60km i za utrku sam se spremao oko 2 mjeseca, nakon što sam početkom ožujka istrčao osobni rekord u maratonu. Bio je to moj prvi izlet u (kako ih trener naziva) “kratke ultre” i pripreme su tekle vrlo dobro. Napravio sam i dužinu od 52km u tempu 4:03/km s osjećajem da bih mogao još desetak kilometara u tom tempu i sve je upućivalo na to da ću na utrci moći istrčati 60-65km. Konkurenciju nisam poznavao pa sam krenuo po svom planu od 4min/km i plana sam se držao sve do 25. kilometra. No vidio sam već ujutro da će utrka biti teža nego sam očekivao jer je nakon tri dana sjeverozapadnog vjetra u nedjelju ujutro zapuhao jugoistočnjak, a prognoza je najavljivala sve jači vjetar u poslijepodnevnim satima. A Norvežani ne fulaju prognozu za Norvešku. 🙁 Ni staza nije bila baš ravna kako se na profilu činila, ali svi ti hupseri bi mi lakše sjeli da nije bilo vjetra. Nakon 10. kilometra staza zakreće prema jugu i trčimo u vjetar cijelo vrijeme. Nakon 25. kilometra polako gubim bitku s vjetrom i prosječan tempo mi svakih 5km pada po 1-2”/km, no svejedno stižem par trkača koji su se zaletili i izbijam na drugu poziciju, ali nažalost vodećeg ne vidim nigdje ispred sebe. Tek sam negdje oko 40. kilometra vidio kolonu automobila na kilometar ispred sebe i pretpostavio da je to vodeći trkač i njegova pratnja. S obzirom da sam prošao maraton u tempu 4:07/km (2:53) što još uvijek donosi oko 58km shvatio sam da je ovaj ispred mene neki jako dobar trkač kad ga ja ni ne vidim u daljini. 🙂 Na kraju se ispostavilo da je Jarne Risa brat prošlogodišnjeg pobjednika (koji je ove godine slavio i na Floridi) jedan od najboljih norveških maratonaca i ima maraton 2:24 (Berlin 2012.) te je norveški rekorder na 50km (2:58) i ima 100km 7:01 i to na Svjetskom prvenstvu u Seregnu 2012. godine. Tako da nije sramota istrčati 4,5km manje od njega. 🙂 Prognoza se pokazala vrlo točnom i nakon 45. kilometra nestalo je sunca, a vjetar je pojačao tako da sam se mučio držati tempo ispod 5min/km. Tek sam zadnji kilometar živnuo kad mi se auto približio iza leđa pa mi je 54. kilometar ispao 4:02. Kad me Axel prestigao vikao sam na sav glas Hrvatska i Ivica Kostelić i izmamio Axelu smješak na lice. 🙂 Kad me bus vratio nazad, pred hotelom me dočekala Kristina koja je također trčala utrku i prebacila je svojih planiranih 15km za čak 10%. 🙂 Bilo joj je lijepo trčati i imala je malo više društva oko sebe, ali također dijeli moje mišljenje da je Zadar 100 puta bolji domaćin Wings For Lifea.

Prvih 10-ak kilometara u društvu Brazilca Claytona

Prvih 10-ak kilometara u društvu Brazilca Claytona

Sve u svemu, ne mogu reći da mi je žao što sam trčao u Norveškoj. Radi se o stvarno lijepoj zemlji i drago mi je da sam vidio ovaj dio svijeta i taj dio mojih očekivanja je ispunjen. No drago mi je da ću sljedeće godine moći ponovno trčati u Zadru i vjerujem da ću popraviti svoj ovogodišnji rezultat. Ali rezultat na ovakvim utrkama je ionako u drugom planu, a najvažnije je da smo svojim sudjelovanjem pomogli u ostvarivanju jednog velikog cilja, a to je da onima koji danas ne mogu ni hodati jednog dana omogućimo da trče s nama.

Napisao: Goran Murić