U Virju, u kojem sam odrasla i završila osnovnu školu, živjela sam i radila do 2011. godine u obiteljskoj kući sa svojim roditeljima. Nisam nažalost imala braće i o tome uvijek sanjam. Obožavam bratske i sestrinske priče, to su za mene posebne ljubavi, kao što su i bake kojih se ne sjećam. Djed mi je bio posebna vrsta, uvijek je susret bio praznik sa njim. Roditelji su mi umrli, tata vrlo rano sa 59 godina, a majka sa 72 godine. Tata je radio  u tvornici mliječnih proizvoda “Sirela” Bjelovar, a mama je bila domaćica, imali smo poljoprivredno gospodarstvo i čim sam prohodala već sam sakupljala jaja i hranila životinje. Mama je bila često bolesna pa sam ja morala vrlo rano odrasti. Na kraju svog života pitala me mama jesam li ja njoj mama ili ona meni, nije više znala, ali više nije bilo ni važno, bili smo tu jedni za druge.

Radila sam razne poslove: tajnica, konobarica ,sakupljačica mlijeka, dadilja, pomoćna kuharica ,prodavačica na Tisku… Željela sam biti glumica, ali roditeljima to nije bilo razumno, pa sam ipak amaterski izmišljala kratke skečeve i izvodila sa ekipom. I na kraju me put doveo do kazališta Komedije, gdje radim kao spremačica i divim se i uživam u umjetničkim djelima. Divim se svima jer su izvrsni, od baleta, orkestra, zbora, solista, glumaca – svi su predani svom pozivu, igri… Istoj igri koju sam ja pronašla na Savskom nasipu, igri koja mi je vratila radost i razlog za ponovno doći. I tu nema izgovora, to postaje jedino važno. Ta igra me spasila od svega što nam se svima događalo. I nemojte se opirati, samo prihvatite, i ljutnju, nemoć, čim prije se izredaju sve mogućnosti, tim prije ćete biti razigrani i slobodni.

Kada i kako si počela trčati?

Počela sam trčati, prvi puta u životu, u 55-toj godini 3.3.2020. Uglavnom, jedna moja divna Martina, koja je radila u računovodstvu uprave kazališta, pričala mi je o svojoj školi trčanja, kako joj je dobro, kako minutu trčiš, minutu hodaš… Kako je ona u nekoj sporoj grupi i kako to može svatko, bez problema, da je taj polumaraton prava zezancija i da je ona sa svojim curama malo hodala, ali je stigla. I tako mislim si ja, ti ljudi u gradu idu u školu trčanja, oni nemaju pametnijeg posla, ali mislim si ako je to tako lako, minutu hodaš, minutu trčiš pa mogla bi i ja. 🙂 Nešto moram poduzeti, više me ne usrećuje ni 300 grama Milke, uvijek sam spremna za nešto pojesti. I baš mi fali sad slano, sad slatko. 🙂 A Martina je mlada cura, nekih 30 godina, ali me zapanjila, i zagrijala. Ona je išla u drugu školu, a ja sam tražila onu koja ima jutarnji termin jer radim popodne. Pronađem na internetu klub koji ima jutarnji termin, imaju predavanje… Skupilo se puno ljudi, više cura nego dečkiju. Neki su ponovo došli, a ja sve to slušam, zapisujem. Kaže Goran koji nam je držao predavanje da ne trebamo ništa pisati, poslat će nam on  mailom… Trebaju vam samo kvalitetne tenisice, ostalo polako. Mislim si idem platiti i dolazit ću mjesec dana, ajde dat ću si priliku, makar ja znam da to ne mogu. Em sam preteška, em sam stara i redam razloge… ali dobro probat ću. 🙂 Nakon prvog treninga, kao da se digao debeli sloj prašine, s neke zabačene knjige u kutu, koju ste naglo podigli. A ja sam  ostala u oblaku nevjerice. Na poslu su me čekale cure da vide kako sam. Jedva sam hodala i uspinjala se stepenicama, a na vrhu me čekaju znatiželjni pogledi: “i kako je bilo?” “Nikad bolje!!” – kažem, i hodam “ležerno” sa stisnutim palčevima u džepu, samo da prođem pored njih. I bar se osjećam živom! 🙂

Oduševio me program. Vježbice… bilo mi je smiješno kao na tjelesnom u dvorani s hrpom djece, podjetinjila sam. 🙂 Oduševili su me treneri, svatko svojom taktikom učinkovit. Uglavnom sam pričala s njima, koliko sam mogla, a pomalo sam mogla. Imala sam priliku upoznati neke drage osobe, koje su bile u školi prije mene, a obožavam ljude koji se vrate, posebno ih cijenim jer znam kroz što su prošli.