Predstavi se – ono kao u Potjeri ili Milijunašu 🙂

Ja sam Marijana iz Zagreba, imam 46 godina, sudski sam savjetnik i bavim se kaznenim pravom.

Kada i kako si počela trčati?

Počela sam trčati ovako klupski, organizirano, pod profesionalnim vodstvom prije devet godina, ali s trčanjem koketiram još od studentskih dana, koje je tada (budimo realni) bilo ugodno joggiranje. Dolaskom u školu, pa u Klub, koketiranje je prešlo u zaljubljenost pa u duboku, veliku ljubav koja traje još dan danas. To je bila tek druga generacija škole trčanja iz koje je nakon godinu dana potekao i naš AK Forca. Za školu sam doznala slučajno preko interneta, ali znam da sam i sama tih godina prije osnivanja prvih škola počela negdje duboko u sebi čeznuti da i oko rekreativnog trčanja bude ekipiranja kao kod drugih sportova. I činilo mi se da baš to u ponudi slobodnih aktivnosti fali!

Kako nalaziš vrijeme za trčanje? Kako ga ukomponiraš u ostale obaveze?

Za trčanje meni više nije teško naći vrijeme jer to je već visoki stupanj ovisnosti 😉 koji je postao način života. Jednostavno smatram da svi dugujemo sami sebi naći slobodnog vremena, a kad ga nađeš naprosto ćeš odabrati prioritete – dati ćeš nečemu prednost pred nečim drugim. Jednostavno 🙂

Što ti trčanje predstavlja u životu?

Čak ni meni nije uvijek lako naći riječi kojima bih opisala što mi trčanje znači, (a očekivano, sudeći po struci, riječi i rječitost nisu problem) jer iznenadili bi se koliko je tu osjećaja – da osjećaja! A osjećaji su uvijek najteže opisivi. Euforija, sreća, onaj osjećaj “kad te nosi”, trkački high… Ima nekih koji su mi rekli da ga ne osjećaju. Po meni je to tema za ozbiljnu raspravu. 😉 Naravno da sam zagovarateljica da postoji, kad ga sama osjećam. 😀 Dakle, obični trening promijeni boju svakodnevice za barem 80%  i donese neku smirenu radost na kraju dana. Osim tog dobrog osjećaja, koji onda povlači za sobom i dobro zdravlje i imunitet (kao opće poznato), meni je trčanje  donijelo i nova otkrića, jer recimo, utrke su nešto što nisam poznavala, a desilo se da su one ono u što sam se zaljubila – zamijenile su tulume i euforijom koju izazivaju postale tulumi. Pozitivna trema, veselje, pa i ponos prije, a ako je tvoj dan (što često bude) i za vrijeme, te definitivno i poslije utrke, da ne govorim na koju potenciju još sve bude pojačano zbog gromoglasnog navijanja od tvog Kluba. To je ono što i ovom sportu daje ekipnost. Individualan je jer je to tvoje natjecanje sa samim sobom, tvoje pomicanje granica, a ekipni jer imaš bedem ljudi koji čine efekt puhanja vjetra u tvoja leđa 🙂 Tako da dobrobit koju je trčanje donijelo u moj život je i zajedništvo. Trčanje je donijelo i jednu neslućenu dimenziju i obogatilo me, do razmjera koji su se proširili i na mnoge druge sfere života, jer trčanje ima to – ono važno i za sve ostalo – rušenje zidova, probijanje svojih granica, borbu i pobjedu samog sebe i ne manje važno ispunjenje i radost. Trčanje je jednostavno jako, jako podebljalo već postojeću ljubav prema životu.

Koje želje i ciljeve imaš u trčanju?

Planovi su definitivno ponovno na maraton, već je vrijeme. Nadam se iza toga još kojem, pa još kojem… jer privilegij je zapisivati u knjizi svog života savladavanje te olimpijske discipline 🙂 i plan mi je trajati, trajati, trajati… Imam primjer tate od sedamdeset sedam godina, koji još ne prestaje i imam primjer našeg gospodina Antuna koji je s osamdeset i tri zapravo tek počeo. 🙂 To je ozbiljan i dugoročan plan, ostat trkački fit, rasti u formi, ali opet mudro bez nakupljenih ozljeda, a plan je takav zato jer znam da dok traje trčanje trajati će i radost, koja  me evo ne napušta već gotovo desetljeće. 🙂