Bok ekipa,

Ja sam Ana Bašadur – trkačica 🤣 Usput, po struci ekonomistica.

Trčanje je bilo najapstraktniji pojam koji sam mogla zamisliti. Često sam se pitala gledajući iz svoje zone komfora, zašto ljudi uopće trče ? Htjela sam nešto promijeniti u načinu života i oslobađati se zatvorenih prostora u kojima sam provodila najviše vremena. Malo poticaja od prijateljice i postavila sam sebi cilj bez konačnog cilja. Izazov je lagano klijao u podsvijesti i nađoh se na putu upisa u školu trčanja. Ako ništa – dobro je za zdravlje, pomislila sam. Vjerojatno je postojao razlog zašto sam upala u određenu grupu u trenutku svojih početaka u nečem novom, jer je većina došla iz najrazličitijih pobuda, zajedničko nam je bilo što više druženja i tulumarenja… činili smo se kao ekipa zalutala u trčanje , ali su nova prijateljstva ipak većinu vezala za staze. Bila je 2018. i moja prva utrka – Advent Run. Više su nas zabavile naše šarene božićne suknjice nego rezultati, ali je sveopća atmosfera bila iznimno motivirajuća, a osjećaj da smo svi uspjeli istrčati svoju prvu utrku bio je nezamjenljiv.

I to je nekako bila prekretnica, potvrda da nešto novo mogu savladati, izazov da počnem ispitivati svoje granice. Sa sve većom radošću sam počela iščekivati treninge, shvaćajući da ih prvenstveno čine ljudi a ne pretrčani kilometri. Kvalitetna druženja s novim prijateljima, motivirajuća, sa istim interesima, vrijeme na svježem zraku, nepostojanje generacijskog jaza i veza koja nas je povezala u pravu sportsku obitelj potpuno mi je promijenila život nabolje. Početni strah da će mi nedostajati vikend izlasci brzo su ostali iza mene. Sada sam već imala svoj tim, rađali su se novi izazovi i nove odgovornosti. I više mi ništa nije moglo zamijeniti jutarnje treninge niti se usporediti s osjećajem slobode i ispunjenosti. Jutro, subota, vrijeme kad sam se nekad umorna vraćala s nekog tuluma zamijenila sam predivnom aktivnošću u prirodi. Grad još spava, a ja sa prvim jutarnjim zrakama već brbljam s prijateljima s kojima dijelim istu strast, razmišljamo o novim izazovima znajući da ćemo ih kao ekipa zajednički i ostvariti. Svoj prvi polumaraton sam uspješno istrčala samo zahvaljujući Lovelosu koji me je sve vrijeme bodrio govoreći da ja to mogu.  Dokaz da su trčanje i uspjesi ljudi koji te okružuju. Kad preskočiš jednu prepreku već te dozivaju nove i postaneš svjestan da si doista dio jedne predivne nove obitelji. Moram priznati da je bilo trenutaka kada bih radije ostala u krevetu, ali nisam sebi previše vremena ostavljala da se zapetljavam u takve misli i što prije bih izletjela iz kuće  …i onda me dočekaju nasmijana lica i budem zahvalna svojoj odluci da započnem dan s trčanjem. Onda se zapričam sa svojom Mirnom, riječi preskaču jedna drugu i tako se dogodi da istrčim 30 km bez umora! Sav balast loših događanja i misli izbrišu pretrčani kilometri. Najveće bogatstvo su mi prijateljstva, ona trajna, iskrena, motivirajuća… i tko bi rekao da ću imati nove ciljeve? Sljedeći je maraton bez osobite želje za najboljim rezultatom, puno više da sa svojom ekipom stignemo svi do cilja, to je već nešto neosporno, neupitno, jer skupa sve možemo. A rezultatu bilo koga od nas svi se radujemo. Poanta trčanja su ljudi. Kad krenete u šoping umjesto neke haljine za izlazak svratite i pronađite dobre tenisice. Nećete požaliti, pridružite se veseloj družini rekreativaca i profesionalaca koji se najčešće druže u prirodi, ali vjerujte da i mi znamo dobro zatulumariti. Jedino je šteta što dan ne traje puno duže i ne ostavlja previše vremena za ostale aktivnosti, no ako postavite novi cilj – tko zna? Ispitajte svoje granice…