Kad se dugo bavite trčanjem imate i puno uspomena. Kod mene su uspomene vezane za trčanje uglavnom lijepe, a sežu čak 30 godina unatrag. A kad vodite dnevnik treninga onda se dobro ponekad podsjetiti nekih detalja koje s vremenom zaboravite. Kako mi je ova godina prilično loše krenula, htio sam vidjeti kad sam zadnji put krajem veljače bio u sličnoj situaciji. I vratio sam se skroz u 2012. godinu.  I tada sam se mučio na treninzima, nakon odličnog završetka 2011. previše sam se opustio i teško mi je bilo uhvatiti kontinuitet u treniranju. Još su tu bili i neki privatno-poslovni problemi koji su unosili dodatni stres, uglavnom vrlo slično sam se osjećao kao ove godine iako su razlozi malo drugačiji. Sjećam se jednog krosa te 2012. Trčalo se ekipno prvenstvo Hrvatske u Vinkovcima, a ja sam se tako jadno osjećao u toku utrke da sam cijelo vrijeme tražio neku rupu na stazi da stanem u nju kako bih uganuo zglob i imao dobar razlog da odustanem prije kraja utrke. Na sreću nisam našao prikladnu rupu i utrku sam priveo kraju. Još sam se neko vrijeme nakon te utrke koprcao s lošom formom, a onda sam jednu nedjelju izašao van s namjerom da trčim dugo. U toku treninga sam odlučio da ću istrčati maraton i to sam napravio. Par sekundi ispod 3h. I to je bila prekretnica te godine. Već sam na sljedećoj utrci istrčao solidan rezultat, a dva mjeseca poslije toga postao sam prvak Hrvatske u maratonu.

Poučen tim iskustvom i danas sam odlučio da ću dugo trčati. Ovaj put sam već prije odlaska na trening imao cilj istrčati maraton, ali nisam to rekao Kristini. Rekao sam joj da se vidimo za dva sata, a ako se budem dobro osjećao da ću malo produžiti. 🙂 Izađem van, krenem trčati, dođem na nasip i u trku planiram rutu. Prekrasno je vrijeme i uživam u svakom koraku. Imam neke svoje omiljene rute za trčanje, a danas sam baš htio ići stazom kojom još nisam trčao i posjetiti mjesta na kojima sam bio svega nekoliko puta u životu. Tako su me noge odvele do jezera Orešje, pa potom do Rakitja, a onda je trebalo naći rupu ispod obilaznice kako bih se vratio nazad do Save. Nije bilo baš teško, a kad sam došao na poznati teren mogao sam malo više razmišljati o životu, a ne kud trebam skrenuti i da li sam na dobrom putu. Dva sata trčanja su iza mene, a obično su mi misli najlucidnije poslije 30. kilometra, pogotovo ako mi je puls oko 160 otkucaja u minuti kao danas. 🙂 I jedna od prvih misli mi je bila naša krilatica s kojom smo započeli ovu godinu TRČANJE TE ČINI JAČIM. I stvarno, trčanje i mene čini jačim, no budući da već godinama svakodnevno trčim, snagu mi daju ovi malo jači izazovi. Jučer sam se pitao da li je prvi dio trkačke sezone za mene izgubljen. Nakon dvije prijavljene utrke koje sam morao preskočiti dvojio sam da li ću se uspjeti spremiti za treću koja je u planu za tri tjedna. A danas poslije 30. kilometra imao sam osjećaj da su mi sva vrata otvorena. Hoću na polumaraton, maraton, neku od utrka na “100 milja Istre”, Wings For Life, čak mi se i novi pokušaj stotke nije činio nemoguć. 🙂 Gledam Medvednicu i razmišljam o Traversi, nakon 40km imam osjećaj da bih mogao još 10km samo da nisam popio sav sok koji sam ponio sa sobom. Ali vidim i da sam na dobrom putu za još jedan trening maraton ispod 3h. Zaustavljam sat ispred zgrade, točno 42.2km za 2:59. TRČANJE ME ČINI JAČIM!

Sad vjerujem da će ostatak sezone biti dobar, ali i da ne bude, znam da se mogu uvijek vratiti. Trčanjem. Prošli tjedan je Paulina bila bolesna, po prvi put smo bili u bolnici s njom i onda ti nije ni do čega. I to je u redu, sad imamo druge prioritete, ne može trčanje uvijek biti na prvom mjestu. No sat vremena u danu za trčanje gotovo uvijek možemo naći. Danas sam imao tri, ali sam svejedno ujutro pogledao “Psiće u ophodnji”, popratio rezultate Splitskog polumaratona kojeg sam trebao trčati, zatim smo svi zajedno otišli u parkić, a onda ja na trk. Potpora i razumijevanje bližnjih puno znači, a to ja imam oduvijek. Kristina i ja podržavamo jedno drugo već skoro 12 godina, uvijek imamo riječi potpore i ohrabrenja jedno za drugo, a na isti način odgajamo i Paulinu. A ona nam je i dodatni motiv da ustrajemo i budemo što duže u sportu. Znati će ona da su mama i tata nekoć bili sportaši, ali htio bi da ona ima žive uspomene na to, da je gledala tatu kako osvaja medalje, a ne da to zna iz priča. 🙂 Cijeli život nam se vrti oko tog trčanja, puno nam je dalo, ali i mi njemu. I iz te ljubavi prema trčanju nastala je Forca. Okupili smo ljude koji su se brzo zaljubili u trčanje i krenuli su s nama prije 6 godina u avanturu. Neki od njih su i sada tu, trče i dalje, napreduju iz godine u godinu. U međuvremenu smo privukli još mnogo ljudi koji su se samo htjeli okušati u rekreativnom trčanju, a to im je s vremenom postalo više od hobija. Strast, ljubav pa čak i opsesija. I u vama, Forcašicama i Forcašima, vrlo često nađem motiv za svoje treninge. Gledam kako ste jučer, kad su mnogi ostali doma, došli u 8h u klub i odradili bez ikakvog kukanja tri sata trčanja. Bilo vam je teško, ali i treba biti koji put teško. TRČANJE NAS ČINI JAČIM. Ne volim nikog izdvajati, ali neće mi nitko zamjeriti ako spomenem Legolasa, oca troje djece koji već godinama ne propušta gotovo nijedan trening i napreduje iz treninga u trening. Prošle godine je bio jedini 50-ogodišnjak u Hrvatskoj koji je istrčao maraton ispod  tri sata. Trčali smo ga zajedno i tri sata sam svjedočio toj predanosti, trudu, na kraju i muci da popravi svoje vrijeme za 30-ak sekundi. A prije utrke smo razgovarali. I kaže on meni da se često pita kako se meni da još uvijek tako predano trenirati, a nisam trčao rekord već više od tri godine. Trčim jer volim trčati, a ako može on u 52. skidati rekorde valjda će doći opet i moje vrijeme. 🙂

Napisao: Goran