Prošlu subotu otišao sam na spavanje oko 11 sati navečer. Malo je potrajalo dok sam zaspao jer nisam bio toliko umoran. Probudio sam se u nedjelju u 6 ujutro. Unatoč nabrojenom, doručkovao sam i popio kavu iznimno dobrog raspoloženja i s blagim ushitom oko onoga što me je čekalo. Napokon je došao taj dan: „polaganje mature“ u školi trčanja. Moj prvi polumaraton!

Među nama školarcima neposredno prije utrke vladala je sasvim opuštena i vesela atmosfera. Iako smo često uoči utrke bili upitani bojimo li se ili imamo li tremu, iako smo svi mi imali među bližnjima one kojima bi se kosa na glavi podignula kada bi čuli za 21.1 kilometar, i to ne hodanja nego trčanja, nitko od nas nije osjećao strah niti paniku. A zašto bismo? Redovito smo dolazili na treninge i odrađivali zadane ciljeve. Većina nas je imala prilike biti na nešto brojnijoj utrci i znala je kako to otprilike izgleda. Slušali smo i prihvaćali savjete naših trenera kada bi uslijedio nešto teži zadatak ili kada bi netko od nas imao nekakav problem. Na koncu, znali smo da uvijek možemo po potrebi usporiti tempo ili prošetati nekim manjim dijelom staze. Gdje je žurba? Osim da stignemo doći do cilja za manje od 3 sata, naravno, jer je tada utrka gotova za sve. 🙂

Jedan manji strah je ipak postojao: strah od prejakog vjetra i od hladnoće ili prehlade – i ovo, za promjenu, čak nije bila isključivo moja briga. Međutim, vjerovali smo našim trenerima i prikladno smo se obukli za „idealne vremenske uvjete“. Samim time, prva pobjeda za mene dogodila se prije nego je utrka počela: pojavio sam se u kratkoj majici i u kratkim hlačama. Bez dodatnih rukava, donjih majica ili sličnog. Sredinom ožujka i na onakvoj „buri“.Razmišljao sam, ako se slučajno razbolim, smijem biti prehlađen nakon utrke jer ću do tada već istrčati polumaraton. I dobro je da sam vjerovao trenerima, a ne sebi – biti u kratkim rukavima neposredno nakon silnih zahlađenja u Zagrebu i po nenadano jakom suncu stvarno je užitak. 🙂

U 9:05, prilikom pucnjave pištolja, oko tisuću trkača pohrlilo je u utrku – ili barem prohodalo prvih nekoliko sekundi, dok se gužva u startu nije malo raščistila. Većina utrke izgledala je kao klasični trening: držali smo se zadanog tempa,trčali smo u formaciji i slušali smo trenericu (ili barem pokušavali; bilo je manjih neposluha) :). Dvije stvari su ipak bile nešto drugačije, ali su zapravo učinile ovaj „trening“ nešto posebnijim: mnoštvo ljudi koji su trčali oko nas i staza koja se sastojala od prometnih traka poznatih zagrebačkih ulica. Najljepše mi je bilo prilikom dva prelaska Mosta slobode, s pogledom na kaptolsku katedralu sa Sljemenom u pozadini.

Naravno, utrku, osim trkača, čine i navijači. Iako sam znao da su oni uobičajena pojava na većim utrkama,svejedno sam se ugodno iznenadio svaki put kada bi nam potpuno nepoznata osoba doviknula da ne posustajemo. Na sreću, imali smo brojne navijače – dobro je imati zeleni Forcin dres! Barem 20 kolega trkača iz kluba došli su bodriti, i to ne svi zajedno, okupljeni na jednom mjestu, nego razbacani uzduž cijele staze. Nisam ih ni trebao tražiti pogledom – dovoljno je bilo da 500 metara unaprijed čujem njihovo urlanje iz petnih žila; u kratkom vremenu bih zapazio njihova obilježja kluba, prebacio se na lijevi ili desni dio staze i mahnuo za sliku ili „dao pet“. Predosjećam da me pri prelasku iz škole u napredne grupe čeka poprilično vesela i draga ekipa. 🙂

Najposebniji dio utrke za mene dogodio se uoči susreta s pločom s brojem 15. Još 6 kilometara i 100 metara do kraja utrke. Prilika za blago ubrzanje. Tempo mi je sasvim odgovarao; možda bih malčice ubrzao, ali mi je odgovaralo da smo trčali kao ekipa. U tom trenutku trenerica Marija pogledala me je i rekla: „Ti si spreman.“ Kimnuo sam glavom i odjednom, pomalo nesvjesno, ubrzao za otprilike 30 sekundi po kilometru (sada, kada malo razmislim, možda nije bilo pametno baš toliko ubrzati). Do kraja utrke sam sȃm. Ali neće biti problema. Trenirao sam za ovo, mogu ja to. I dalje trčim ugodnim tempom, čak osjećam da je ovo moj potencijalni maksimum. Još samo nedostaje da zasvira pjesma „Gonna Fly Now“ iz Rockyjevog filma da prikladno dočara ovaj trenutak.

Prognoza za utrku je bila točna – uspješno sam istrčao polumaraton! Neke Forcaše susrećem u cilju, a neke gledam kako upravo dolaze. Deremo se i navijamo sve dok drugi ulaze u cilj, grlimo se i skačemo s osmijesima od uha do uha. Dolaze i navijači Force i nazdravljaju nam, naravno, s rakijom. Trkači hvataju dah, osmijesi ne silaze s lica, dijele se dojmovi i osjećaji.

A onda sam i ja shvatio neke stvari. Od osnovne škole pa sve do prije 8 mjeseci nisam se bavio nikakvom fizičkom aktivnošću niti sam se mogao zamisliti kako išta treniram, a pogotovo ne 3 puta tjedno. Sama pomisao kako trčim bila mi je presmiješna, a pogotovo mojim prijateljima koji me znaju kao sporog tovara. Prošlo ljeto probao sam malo trčkarati na traci u teretani i uspio sam jednom prilikom istrčati jedan kilometar u komadu za 6 minuta – to je bio moj maksimalni doseg. U rujnu sam se odvažio i prijavio za školu trčanja čiju sam reklamu pronašao na Internetu, bez nekih preporuka i bez prijatelja koji bi sa mnom krenuo u trčanje. Mislio sam: „Pokušat ću sam pa ću vidjeti kamo će me to odvesti i koliko će mi se dopasti.“ I evo me, s medaljom osvojenom za istrčan 21.1 kilometar u komadu (do na brzinsku okrjepu i prolijevanje vodom). I to u manje od dva sata, cijelo vrijeme trčeći osjetno brže nego što sam prošlo ljeto istrčao onaj siroti kilometar. Meni je to pošlo za rukom! Ništa drugo nego – Bogu hvala. 🙂

Što reći za kraj? Neizmjerno sam radostan što sam se pronašao u trčanju kao hobiju jer trčeći zaista uživam i opuštam se pored redovnih tjednih obveza i briga. Nadam se da će ovaj entuzijazam i predanost trčanju potrajati još dosta dugo. Mnogo je ljudi kojima dugujem zahvale; teško je nabrojati sve, ali neka imena moram spomenuti. Hvala svim trenerima, a posebno trenerici Mariji i glavnom treneru Goranu na ovakvom vođenju kluba, što su uvijek dostupni i što me uvijek saslušaju, puni su razumijevanja te su prepoznali i motivirali me na ostvarenje maksimuma kojeg ja u sebi ne bih prepoznao. Cijeli tim trenera čine vrhunski atletičari s velikim postignućima, ali koji su prizemljeni i u čijem društvu mi je jako ugodno – to iznimno cijenim. Hvala ekipi iz kluba na ugodnim treninzina i na podršci, a posebno Rei, Sandri, Ivani, Mariji i Andriji na kavama i na ručkovima. Hvala obitelji i prijateljima što dijele moj entuzijazam za trčanjem čak i kada ne razumiju o čemu im pričam. Ali ponajviše hvala majci koja se sama toliko aktivirala da je pokrenula i oca i mene i koja se raduje mom kontinuitetu i svakom mom novom rezultatu kao da je njen. Oni idu nešto sporijom brzinom, šečući se uz more, ali zato treniraju svaki dan i tako obaraju svoje dužine. Postali smo brutalan sportski trio. 🙂

Napisao: Mario Stipčić