Trčanje sam počela učiti i trenirati u Adidasovoj školi trčanja 2012. godine. U vrijeme kada je većina mojih mlađih i puno mlađih kolegica i kolega školaraca trčala svoj prvi polumaraton na Zagrebačkom maratonu i polumaratonu Ivan Starek (nekima i drugi), zbog spleta nezgodnih okolnosti, bila sam samo dio publike. Nakon ljetne, prošla sam i zimsku školu trčanja i pripreme za Mali Kraški Maraton u Sežani gdje sam ipak trčala kraću utrku.

Završetkom škole trčanja većina kolegica i kolega školaraca postali smo članovima novoosnovanog Atletskog kluba Forca. Svi zajedno s istim i dobro nam poznatim trenerima nastavili smo pripreme za Riječki polumaraton.

Tako je došlo vrijeme prijave za Riječki polumaraton i Goran nam je poslao mail s uputama za prijavu. Sa strahom ga prije treninga pitam koju utrku da trčim u Rijeci – štaferu 3×7 km ili polumaraton? Njegov brzi odgovor: polumaraton, mislim da si spremna. U mojoj glavi – !!!???. Hm, dobro.

Trenirala sam dalje trudeći se ne razmišaljati o onome što me čeka u Rijeci, a prema čemu sam osjećala veliko strahopoštovanje. No, na to su me podsjećale kolegice i kolege, koji su se također pripremali za utrke u Rijeci. Mnogi koji su već trčali polumaraton tješili su me da to nije strašno i da ću uspjeti.

Kako se približavao dan odlaska u Rijeku, adrenalin i strah su mi se povećavali. U glavi mi se vrtio film iz Sežane kada me Kristina na startu pitala da li me strah utrke. Ne, trčim 8,5 km, ali da trčim polumaraton sigurno bih umirala od straha, bio je moj odgovor. 🙂

I došao je taj dan! Ustala sam dovoljno rano da obavim sve jutarnje rituale priprema za  utrku, prema uputama o taperingu i da od nervoze ne padnem u „cajtnot“ za odlazak na bus za Rijeku. U busu i na putu sve se odvija dobro, vedro raspoloženo, nasmijano, kao uvijek s veselim trkačicama i trkačima AK Forca, uključujući i trenere, naravno. Misli mi se zato nisu motale oko utrke koja je predamnom. Stigli smo u Rijeku, obavili sve pripreme za utrku, startni brojevi, presvlačenje, čipiranje, zagrijavanje. Osjećala sam veliko uzbuđenje.

IMG_0115

Vrijeme starta se približavalo, pa sam u mnoštvu potražila Doru, Anu, Ivonu i Nedeljka. Tako nas je Goran grupirao za utrku prema tempu i konačnom vremenu koji možemo ostvariti. Start! Potrčala sam sa svojom grupom nesvjesna da sam krenula u nepoznatu avanturu. Volim trčati i trčanje mi je veliko zadovoljstvo (iako djelujem ozbiljno, ali to je samo fasada), pa sam bila dobro raspoložena.

Nedeljko i ja odvojili smo se od naše grupe, poneseni masom trkača oko nas uvalili se u tempo 5:30/km. Shvativši to, predložila sam da usporimo. Polako smo spuštali tempo na 6:00 – 6:10/km. Nastavili smo tako do uzbrdice i uspijevali zadržati dostignuti tempo. No, kako se uzbrdica produžavala, tempo nam je pao na 6:30/km pa smo dodali malo „gasa“ nakon prve okrepne stanice. U nekom trenutku pridružila nam se nama nepoznata trkačica. Nastavili smo zajedno trčati, pričati, družiti se. I njoj je ovo prvi polumaraton. Tempo oko 6:15/km, uzbrdici kao da nikad kraja. Mislili smo, iza slijedećeg zavoja, pa iza semafora, pa… uh, puh… još traje uspon. Ovo je podmukli uspon, rekao je Nedeljko, polagani dugački. Birali smo sjenovitu stranu ulice, gdje je to bilo moguće, jer sunce je sve više pokazivalo svoje toplotne moći. Svi troje dijelili smo po jednu bocu vode od 0,5 l, jer smo vidjeli da se bacaju boce s 2/3 sadržaja, što je besmisleno.

Gromoglasni pozdravi i navijanje Forca trkača štafeta na točkama izmjene, dao mi je novu energiju. To ne doživljava svaki trkač, a navijanje je posebna osobina vatrenih Forca trkača.

Trčali smo i dalje u dobrom tempu i raspoloženju, pozdravljali, pljeskali najbržima koji su se vraćali prema cilju, među kojima su bili Kristina i Goran. Goranovo: Idemo, idemo! od prvog dana učenja trčanja, daje mi dodatnu snagu i brzinu, pa tako i sada. Bodrili smo članove naših štafeta koji su nas prestizali, sustigli smo neke iskusnije starije trkače i tako stigli do okretiša –  prvih 10 km. Još toliko do cilja, sjetih se, iako na kilometre do sada uopće nisam mislila.

kriza

Trčimo, kontroliramo tempo. Negdje na 14 km osjetih potrebu za malo vode, ali nigdje ni u tragovima. Na mjestima gdje su bile okrepne stanice više nikoga. Pitali smo redare, prolaznike, policajce… – nema vode, potrošili i otišli, dobivali smo odgovore. Zašutila sam. Bila sam ljuta, bijesna, na organizatore, na sebe jer nisam uzela svoj bidon (Slovenci me razmazili u Sežani, pa nudili sve i svašta na okrepnim stanicama).  Nedeljko i nepoznata trkačica zabrinuto su me pitali da li sam dobro. Jesam! Počela sam pratiti oznake kilometara – 14 km, 15 km, 16 km, vode ni za lijek. Progutala sam energetski gel „na suho“. Bljak, preslatko.

Trčim i razmišljam, da mi se samo malo odmoriti. Samo par koraka, da predahnem. Činilo se da me sve boli, kičma, skočni zglobovi, koljena, prsti na nogama. Kriza! Usporila sam. Nedeljko je trčao u dotadašnjem tempu okrećući se prema meni. Samo Vi nastavite, rekoh. Odhodala sam cca 10-ak koraka i onda nastavila trčati. Sustigla sam trkačicu koja je s nama trčala, jer je i ona zaostala, pozdravila ju, još ubrzala i nastojala sustići Nedeljka. Uspjela sam! Gel je odradio svoje. Taj 18. km bio mi je najbrži na utrci, 5:45/km. Sve boli su nestale. Opet trčim s Nedeljkom i tražimo vodu. Na sreću negdje oko 19. km susrećemo naše Forca trkačice koje se vraćaju s utrke štafeta. Milena nam spašava živote vodom koju je imala. Aaaaah, koje olakšanje!

Stižemo u grad, još cca 1 km do cilja. Tempo ne pada ispod 6:00/km. Gledam ljude kako sjede u hladovini kafića, vidim Korzo – cilj utrke kroz poprečne ulice, još taj glupavi dio po gradu. Trčim i čini mi se da ne mogu više. Usporavam ali trčim dalje. Nova kriza? Koliko još do cilja, pita Nedeljko. Oko 500 m, rekoh. Kad sam to izrekla, čudo me povuklo i požurila sam za njim, jer je odmakao. Hej, pa ovoj avanturi je uskoro kraj. Trčiiiiiim…

Glasni pozdravi, navijanje Forca trkačica i trkača, trenera Kristine i Gorana, izvukli su iz mene dodatnu snagu i široki osmijeh za posljednjih najsretnijih 150-200 metara mojeg prvog polumaratona. Cilj! Sreća, zadovoljsto, čestitke. Želja za vodom, vrućina, umor…netragom nestali.

stizem u cilj

Hvala trenerima AK Force koji su me doveli do polumaratonskog uspjeha, hvala Nedeljku s kojim sam trčala utrku, hvala trkačicama i trkačima Force koji su me bodrili i navijali!

Ponosna sam i na sebe, jer unatoč („propisanih“) kriza tijekom trke, ni u jednoj sekundi mi nije palo na pamet da odustanem.

Bio je ovo prvi polumaraton jedne rekreativke, kojoj je trčanje uljepšalo i obogatilo život, donijelo puno zadovoljstva, poznanstava i druženja s predivnim ljudima.

Nezaboravno! Nezamijenjivo!

Napisala: Ljerka Margetić