- Sljemenski maraton (2005.)
Nakon kratkog uvoda krenimo u akciju. Kao što sam spomenuo u prošlom tekstu, u anketi koju nam je trener dao na jesen 2004, izrazio sam želju da nakon proljetno-ljetne atletske sezone na jesen istrčim svoj prvi maraton. S pripremama sam započeo vrlo rano pa sam prvih 30km u životu napravio već na Novu godinu. Nakon novogodišnjeg slavlja s obitelji na Visu gdje se dobro jelo i popilo par piva (možda i koja viška) ujutro sam se probudio vrlo dobro raspoložen i na tašte otišao na trčanje. Mislim da sam popio tek čašu cedevite, a kavu u to vrijeme još nisam bio otkrio. Nisam imao neki poseban plan, već sam jednostavno otišao na trčanje. Vani je bio prekrasan sunčan dan, ja sam obukao trenirku (na slici dole) i tenisice i krenuo na svoju uobičajenu rutu iz Visa starom cestom prema Komiži. Obično bih se okrenuo u Velom polju nakon 7-8km i vratio doma, ali taj dan sam se super osjećao i produžio sam skoro do Komiže. Nije u to vrijeme još bilo Garmina (bar ne na mojoj ruci) pa sam prolaze pratio po onim malim tablama uz cestu na koje su upisani kilometri. Na kraju sam istrčao 30km u tempu oko 4:10/km bez da sam uopće pio, a zanimljivo je da sam nakon par kilometara skinuo gornji dio trenirke, svezao ga oko pasa i trčao u donjem dijelu trenirke i majici kratkih rukava, naravno pamučnoj. 🙂
Proljetno-ljetna atletska sezona je bila dobra, ali bez osobnih rekorda. Na 3000m sam se opet spustio ispod 9min i to je bio jedini rezultat vrijedan spomena. Nakon ljetnog ispitnog roka sam opet otišao na Vis i krenuo spremati svoj prvi maraton. U to vrijeme sam još uvijek trenirao kod trenera Katalinića, ali obično bih imao dogovor s njim da dok sam na Visu treniram spontano bez da mi on piše treninge jer je imao povjerenja u mene i nije mislio da ću zabušavati ako mi ne ostavi plan. Tako sam to ljeto na Visu napravio dužinu od 36km sa 700-800m visinske i to mi je dan danas najteža dužina u životu. Neiskusan kakav sam bio, da ne kažem glup, krenuo sam na trening oko 10h, u sred kolovoza, i naravno opet bez pića. Ne sjećam se koliko dugo sam to trčao, ali znam da je trajalo cijelu vječnost, da sam imao grčeve u svim mišićima na tijelu i da sam doma pio nekih 5min bez prestanka. Cedevitu, što bi drugo?! 🙂 Pripreme su bile za Zagrebački maraton, ali kad sam se iza Vele gospe vratio u Zagreb vidio sam da ima neki maraton na Sljemenu pa rekoh zašto to ne bih trčao kao trening. I tako mi je prvi istrčani maraton u životu bio Sljemenski. U to vrijeme je Sljemenski maraton bio krajem kolovoza i trčala su se dva kruga od 21km. Staza je bila puno trčljivija od one kasnije kad su se trčala 3 kruga s Horvatovim stubama, ali nije falilo strmih dijelova, pogotovo u zadnjem dijelu kruga kad se s Markuševačkog makadama trebalo preko Puntijarke vratiti do Tornja. Prije desetak godina sam na treningu po sjećanju istrčao taj krug pa ovdje možete vidjeti stazu. U trku sam krenuo dosta oprezno i bez obzira na nizbrdicu na početku koja je pozivala na jurnjavu držao sam se grupe od 5-6 trkača u kojoj je bio Josip Lacković, jedan od najboljih hrvatskih maratonaca ikad i rekorder te stare staze Sljemenskog maratona. Daleko ispred nas prvih 10km je bio Tomislav Markulinčić, kojeg smo na kraju svi iz grupe stigli, a ja sam završio utrku na 5. mjestu s rezultatom 3h30min. Nije 2:30, ali nećemo cjepidlačiti. 🙂 Moram napomenuti kako sam cijeli maraton istrčao bez hodanja jer sam tada mislio da neću moći reći da sam istrčao maraton ako prohodam. 🙂
Proglašenje Sljemenskog maratona 2005.
- Zagrebački maraton (2005.)
Nakon istrčanog Sljemenskog maratona trebao sam napraviti završne pripreme za Zagrebački maraton, ali je ispalo da između dva maratona nisam potrčao više od 30 dana. Nije bila riječ o ozljedi, već je došao jesenski ispitni rok, a ja sam ostavio gimnastiku i judo za položiti nakon ljeta, pa sam cijeli rujan proveo u dvorani vježbajući za ta dva ispita i trčanje je palo u drugi plan. Krajem rujna sam još ozljedio palac na ruci vježbajući škare na konju s hvataljkama tako da ni ispiti nisu položeni, a trkačka forma se srozala. I već sam bio odustao od trčanja maratona kad mi je trening partnerica Lili Ćulibrk rekla da ona ide na maraton i da će pokušati za prvi put istrčati oko 3h. Tad sam i ja odlučio da ću ipak trčati, nisam spreman za 2:30, ali 3h bih možda mogao. I nije mi išlo loše. Prvu polovicu smo lagano prošli malo ispod 1:30, ali onda su za mene počeli problemi tamo negdje u Dubravi. Još će se ta Dubrava puno puta spomenuti u sličnom kontekstu u narednim tekstovima. 🙂 A problem su bili žuljevi. Pametnjaković je odlučio trčati maraton lagano u super brzim laganim Reebok patikama (možete ih vidjeti na mojim nogama na gornjoj slici), a kako su mi bile na knap obukao sam ih na bosu nogu. Ok, sad ćete reći „ovaj je stvarno glup, pa tko trči bez čarapa“, ali nama sa staze to nije bio takav bauk jer smo sprinterice najčešće nosili na bosu nogu, pogotovo na utrkama i pogotovo na steeple (3000m sa zaprekama). I tako sam odustao već na svom drugom maratonu, u biti prvom ako uzmemo u obzir da sam onaj prvi istrčao „slučajno“. Olakotna okolnost je što su u to vrijeme vozili tramvaji za vrijeme maratona pa je bilo lako odustati i vratiti se tramvajem na Trg. Tko zna koliko bih još puta sjeo na tramvaj u kasnijim godinama da je to bilo moguće. 🙂 Lili je na kraju završila maraton za 3:02 i zauzelo vrlo visok plasman kod žena…
- Maraton 5 gradova (2006.)
Maraton 5 gradova ili Splitski maraton je utrka koja se održavala 2005. i 2006. godine, a trčalo se od Segeta preko Trogira, Kaštela i Solina do Splita. Jako lijepa valovita staza u zanimljivom terminu – te godine kad sam ja trčao trka se održala na Uskrsni ponedjeljak! To je bio prvi maraton za koji sam se sustavno pripremao pod trenerovim vodstvom. Još uvijek je naglasak u treninzima bio na utrke na stazi, ali smo zimu iskoristili za dužinske treninge, a prije maratona sam trčao i jedan jako dobar polumaraton. Riječki polumaraton, koji se tada trčao od Lovrana do Rijeke, istrčao sam za 1:15, a cilj za maraton je bio istrčati realnih 2:40-2:42. Mjesec dana prije maratona ostao sam bez mame i bilo je to vrlo stresno razdoblje za cijelu moju obitelj, ali nisam ni u jednom trenu pomišljao na promjenu planova. Mama je u to vrijeme bila moj najveći navijač (ali i kritičar) i sigurno bi se veselila mom maratonu i volio bih da me dočekala u cilju na splitskoj rivi zajedno s tatom. A imala bi se i čemu veseliti jer sam taj maraton istrčao jako dobro. Nije bilo baš sve po planu, ali sam istrčao vrlo dobrih 2:47 u svom prvom završenom cestovnom maratonu i ostvario solidan plasman. Bila je to jako utrka gdje su se lovile olimpijske norme, a pobijedio je Roman Kejžar s 2:19. Na startu je bilo vrlo ugodno vrijeme za trčanje, a start utrke je označio legendarni plivački maratonac Veljko Rogošić, no kasnije je sunce bilo malo prejako i temperatura na cilju je bila preko 20°C. U kombinaciji s marjanskim uzbrdicama u završnim kilometrima utrke, pad od 4-5min u drugom dijelu nije uopće loš. Od detalja u toku utrke sjećam se da sam do cca 30. kilometra bio u grupi s Luciom Kimani, bosanskom Kenijkom, i ona je bila glavna atrakcija utrke. Neću sad spominjati što su sve slučajni gledatelji znali komentirati dok smo trčali kroz Kaštela, ali možete pretpostaviti. 😉
U cilju Maratona 5 gradova
- Sljemenski maraton (2006.)
Ponovno se vraćam Sljemenskom maratonu, sad već malo iskusniji i spremniji za izazov. Stazu sam upoznao godinu prije, konkurencija je bila više manje ista, a moja taktika malo drukčija. Sad sam ja glumio Markulinčića i zaletio se na startu pa sam nakon prvog kruga imao 3-4min prednosti iza najbližih pratitelja. No nisam pretjerao jer sam i početak drugog kruga držao vrlo snažan tempo i do 30. kilometra održavao stečenu prednost. No onda su počeli problemi s grčevima, a slijedio je na najteži dio staze. Sjećam se kao da je jučer bilo skretanja s Markuševačkog makadama na strmu stazu koja vodi do Puntijarke i tamo je stajala Božena Buršić i rekla „Bravo, nema nikog iza tebe!“, a samo par minuta poslije okrenem glavu, a ono Lacković 2m iza mene. Nisam stigao ni reagirati, a već je bio 10m ispred mene, a malo iza njega eto i Miroslava Kralja (odličan trkač iz tog vremena koji je više izgledao kao boksač, nego kao trkač). Prestigao me i on, a iza mene još par trkača u koloni koju je predvodio Hrvoje Kovač, moj kasniji trening partner i dugogodišnji rival. Nekako sam uspio doći sebi nakon Puntijarke i do Tornja odbiti napade te grupe trkača i na cilj stižem kao treći u vremenu 3h18min. Puno bolje nego lani… Sad sam se sjetio još jednog zanimljivog detalja – 2005. sam na start utrke išao žičarom, a 2006. žičara više nije bila u funkciji, a ja to nisam znao pa sam stopirao na cesti da dođem na start. Stao mi je jedan stariji maratonac (Mladen) kojeg još uvijek znam vidjeti na nasipu da trči iako ga dugo nisam vidio na utrci. 16 godina poslije žičara još uvijek ne radi, a kad će ne znamo. 🙂
U cilju Sljemenskog maratona 2006.
- Zagrebački maraton (2006.)
I za kraj ovog nastavka sage o 42 maratona jedan od maratona o kojem nemam ništa pametno napisati. Sjećam se da sam dobro krenuo, cilj je opet bio oko 2:40, ali nisam se dovoljno ispišao prije utrke pa je trebalo stati na piš pauzu (jedina u 41 maratonu) tamo na livadi prije Kraša. Nisam stao sam, već s Lacijem pa smo sljedećih 5km stizali grupu za što je trebalo trčati 5-6”/km brže od njih. Sljedećih 20-25km se uopće ne sjećam, ali se sjećam da sam tamo negdje na 37. kilometru prohodao, čak sjeo na pločnik i krenuo se vraćati hodajući prema Trgu, ali sam onda odlučio ipak završiti utrku, otišao do okreta na Selskoj i joggirajući sam stigao na cilj u vremenu oko 2:55.
Do sljedećeg nastavka… Pozdrav!