Nedjeljno jutro. Tmurno. Kišovito. Natrpani ruksak na leđima i polako krećem u novu avanturu. Novi susret sa gospodinom M. Šesti put. Imamo neke neriješene račune iz Trevisa, lovim ga ispod četiri sata. Susret s ekipom. Jelena, Tamara, Katarina i ja – sve imamo isti sjaj u očima. To je to.
Dok kiša i dalje bez milosti pada, stojim na startu Zagrebačkog maratona.
I opet: dobar ti dan gospodine Maraton.
I tebi dobar dan.
Nešto si se narogušio danas gospodine Maraton. S ovim tmurnim nebom jako opasno izgledaš.
Ne odgovaraš.
Ti se to meni prijetiš?
Tišina.
A u meni neki čudan mir. Mir i strast, želja da se krene. I sigurnost, unatoč namrštenom licu gospodina M. On sa kišom i vjetrom, a ja sa upornošću, hrpom treninga iza sebe (o kako nam je silno vruće bilo) i velikom ljubavi prema trčanju. Ali tu smo, u mom rodnom gradu, na poznatim ulicama gdje sam tako – doma. E pa ne mogu ti OVDJE dozvoliti pobjedu! Krećemo. Oštro i grubo napadaš gospodine M. Vjetar već na prvom zavoju i kiša, kiša, kiša. Nije mi hladno. Još. Trčim sama. Tijelo je spremno, to znam. Moje će me misli odvesti do cilja. Samo mirni um.
Prvi krug odličan. Bez problema, bez muke. Je li moguće da ćeš me ovoga puta pustiti tako lako? Nije moguće. Naravno da nećeš. Maksimirska, Avenija Dubrava u drugom krugu. Vjetar nemilosrdno puše, kiša još nemilosrdnije pada i hladnoća mi ulazi u kosti. Hladno mi je do boli. Užasno hladno. Da je samo pet minuta onog ljetnog sunca! A onda zazvoni refren: „Kroz moje prazne džepove vjetrovi mi prolaze, a kroz cipele, kiše jesenje..“ Pjevušim ga u glavi, u ritmu koji mi odgovara za trčanje. Nasmijem se, postane malo lakše, odlučujem da ću ići polaganije do okreta u Dubcu. Okrećem se i malo jače nagazim. Ide. Sretna, vrtim još uvijek spomenuti refren u glavi i pratim svjetla semafora od raskršća do raskršća. Na 32 km pogledam na sat, izračunam da imam ono što želim, nabacim kratko osmijeh na lice i osjetim kako mi srce tuče od radosti. Još 10. Mir. Ipak smirim samu sebe. Gospodine Maraton, nemaš više ništa za reči? Nemaš. U Ilici predivni Forca navijači, okrenem krug – Britanac, Frankopanska, opet navijači (ovaj puta Barbi viče Ajmooooo) Cilj. Kristina, Goran i Nikolina me čekaju i smrzavaju se (HVALA!), iza njih sat na kojem je prva brojka 3. Stižem prije nego je okrenuo na 4. Smijem se, sretna. Čestitaju mi, a onda osjetim slabost. Pa gospodine Maraton, pomiri se s porazom, ne lomi me više! Kristina me odvede do svlačione i jednom bananom riješimo problem (HVALA!)

Pobijedila sam te ovoga puta. A izgledalo je da je sve na tvojoj strani: imao si kišu, vjetar i hladnoću, ali ja sam imala odlične trenere, dobre treninge, mirnu glavu i najbolje navijače na svijetu!
Gospodine M., ovo je bio moj najteži susret s tobom. Ali beskrajno drag. Znala sam da ćeš htjeti igrati igru mojim mislima, uništiti moj mir. Nije ti pomoglo, stari moj. Ovoga puta je glava bila toliko snažna da je tjerala premrzlo tijelo. Zapravo, hvala ti što si mi priredio ovako težak put. Nekako mislim da sam jača i snažnija nego prije. Da mogu sve. Ili barem skoro sve.
Znaš, sad kad smo izravnali račune, priznat ću ti da izvučeš ono najbolje iz mene i da je svaki susret s tobom poseban i drugačiji, uvijek si nekako nov. Sve u svemu, kad bolje razmislim, ti si baš neki dobar lik. I zato ćemo se sresti opet na proljeće. I tako sve dok će noge moći. Jer srce će sigurno htjeti…

Doviđenja, gospodine Maraton!

Napisala: Nataša Petanjek