Često mi se to događa, još od kako smo krenuli u školu trčanja navikao sam slušat trenera i mozak na pašu. Ne mogu reći, bilo je i prije razloga da se malo osvijestim, ali kad je to baš super – samo trčimo, a brige brine trener, gdje ćemo, koliko, kada promjenit, kako uvijek pogodi da se baš vratimo na početak kad treba ???

Danas sam baš za inat na putu, kad je (opet) komplicirano stavio, 15 min, pa dva ubrzanja, pa onda još 4 x 1km na nekoj SF brzini, a točno po 4 minute odmora!!! Šta ćeš (ćevap).. moram sam i kao da mi je prvi put..

Trajekt iz Vela Luke čak prije vremena pristaje, super, veće šanse su da po danu odradim, jupi. 🙂 Vozim se kroz grad, gužva od trajekta se ne raspršuje, gle na semaforu vidim da to nije kišica nego postaje kišurina.. 🙁 Dakle, po danu, ali s kišom. Žnjan je zato prazan, he he he, ipak mala pobjeda!

Odradim 15 minuta zagrijavanja, od parkinga prema lijevo, mao grbavo, a vjetar u prsa ne pomaže za dionice.. pa natrag, računam, prisjećam se koliko je desni smjer dugačak, ima li tu puni kilometar, tu su i rampe… Hm, u ponedjeljak sam odradio, jedna rampa je dignuta pa se dade navuć, valjda? nije mi palo na pamet zagrijavat se na tu stranu pa izmjerit… zapamtit ću taj trik za drugi put. 🙂
Istezanje i odradim dva ubrzanja (garmin mi sve uredno zuji, nek i on radi nešto mislim si).
E, opet se nisam sjetio pogledat u tom smjeru, jel rampa danas dignuta, moram prošetat dok otpuhujem koliko mislim da je OK se odmorit (Goran nije to napisao, pa sam odredim – dok stignem do rampe onda krećem).
OK,  jedna rampa je dignuta pa onda onu drugu ne brinem, bit će u ovom smjeru dosta za 1 km. Krećem s prvom dionicom, po svojoj procjeni malo dalje od rampe i računam da će to bit to, 1 km.
Krenuo prebrzo, po običaju… pitam se koliko dugo moramo trenirat da naučimo sami procijenit tempo… Hm, možda sam samo ja takav, drugi možda i znaju.. Korigiram i pogodim otprilike tempo nakon 3 minute, držim 4:15. Trčim i gledam u rampu, gledam u garmina, a ništa mi ne signalizira. Daj već jednom, pa već bi mogao bit km!!! Ništa…
Dolazim do rampe, kao pravi kreten u tempu 4:15, u zadnjim metrima skrećem prema pješačkom prolazu – to je ono malo lijevo malo desno da ne možeš proći s biciklom, a ni protrčat. Kočim i kližem se po mokrom kamenu između tih ograda, razlijepim se i udarim koljeno, a mislim samo koliko sam sad izgubio na tempu, dok se dižem i prolazim tu hebenu ogradu i trčim dalje. nakon šta-ja-znam 50m garmin zuji – kilometar. Toliko sam požurio da se ne vidi taj pad ni usporenje, uh, pao mi kamen sa srca.

U grupi je lakše

U grupi je lakše

E sad sve znam, lijepo se vratim do rampe i krenem odmah, na drugoj strani onda malo dalje da me garmin i linija obale ne zezne s nekim greškama mjerenja i tako odradim te 4 dionice. Kiša pljušti, a ja sam sretan, uspio sam, ako se ne varam najbrže dionice do sad, baš se osjećam kao neki ludi kemičar i gle uspjela je formula i nije ništa eksplodiralo. 🙂
Dolazim u hotel, malo suludo izgledam, u sportskoj opremi, mokroj, nosim u ruci vješalicu s odijelom i torbu sa stvarima, čovjek me pita jel treba pomoć, velim ma ne nije teško.
Na recepciji, drugi dežurni opet pita “da vam pomognemo”;  ja opet kažem nije teško, ne treba.. žena mi daje ključ od sobe pita, jel vas boli?
E tu sam stao i gledam ju u čudu, prtljagu sam odložio na pod, potpisujem prijavu itd. pa šta me ima bolit??? Nisam ništa rekao, a ona veli – Vaša noga..
Pogledam a ono to hebeno koljeno koje me više uopće ne boli, krvari i noga i tenisica, crveni od krvi, zbilja izgleda dramatično. 🙂
Sad je meni neugodno… dobro da nisu pozvali nekog da me privede, tko zna jel ima neka prijava da je neki luđak pobjegao ili što… Ispričam se velim ma to je OK, trčao sam..
Žena još više vrti očima, ja se okrenem  i pobjegnem u sobu. Pa što si je mogla mislit, kud trčim da mi noga tako zgleda, kroz trnje, valjda sam neki bolesnik!!!?’

Eto, pazite se kad niste u klubu, mozak ipak treba , jer nitko ne pazi na vas. 🙂

Napisao: Mladen Gavrančić