Trčanje. Da mi je netko rekao prije još samo pola godine da ću moći pretrčati 21 kilometar, rekla bih mu da je lud. 🙂

Ako postoji aktivnost za koju cijeli život tvrdim da nema šanse da ću se njom ikada baviti, onda je to trčanje. Ali s druge strane ti trkači koje se u zadnje vrijeme može sve češće i češće susresti nekako su mi djelovali privlačno. I tako, nakon niza godina bavljenja plesom, posljednje tri tražim neku novu aktivnost i cijelo vrijeme koketiram s tom mišlju trčanja. Čak sam i probala sama… ustala se ranije jedno jutro prije posla, obukla tenisice i krenula sva nabrijana. I, to je bio prvi i zadnji put da idem sama.

Kada sam se javila Goranu za školu trčanja (moram priznati, stvarno slučajan odabir škole, a danas imam osjećaj najbolji mogući), dobrano sam kasnila za početkom upisa i nekako sam se nadala da će mi reći da pričekam početak iduće. 🙂 Ali nije. I danas mi je neizmjerno drago zbog toga.

Počela sam sa grupom C i odmah se navukla. Više ne znam tko ili što je krivo za to. 🙂 Predraga Antonela i predivne curke iz grupe koje su me prihvatile kao da sam s njima od početka, dale su mi dodatni entuzijazam da se veselim svakom ponedjeljku, srijedi i suboti ujutro. 🙂 Prelazak u grupu B… Nikada neću zaboraviti taj prvi trening sa Silviom, skoro sam umrla i  da me nije stavila da trčim naprijed s njom nema šanse da bih izdržala. Ali ta njezina motivacija, koliko voli to što radi, koliko se daje nama…. ta pozitiva se jednostavno prenosi na ostatak grupe i nema odustajanja. A cure, toliko divnih žena na okupu, toliko divne energije. I onda pred kraj, grupa A i Goran, i opet divni ljudi i ogromna međusobna potpora. Ta zajednička energija, skupno strahovanje od svakog nadodanog kilometra subotom kada bi došao Goranov mail sa treninzima za taj tjedan, pa onda međusobno bodrenje jedni drugih, istinska briga i veselje svakom napretku.

29314279_902971523210168_2096329376323862528_n

Prvi polumaraton je došao malo ranije nego sam planirala, ali sada,  dva dana kasnije, toliko sam sretna što su me cure nagovorile da se prijavim i toliko sam ponosna što smo zajedno prošle i tu avanturu.

Cijeli tjedan prije utrke razmjenjivale smo razmišljanja, držale se Goranovih uputa za više ugljikohidrata (taj dio nam nije nimalo teško pao), bodrile jedna drugu na ono ajme, kako ćemo mi to.

I onda ta nedjelja ujutro, već na prvi takt alarma oči su bile širom otvorene, doručak prema uputama, slaganje torbe. Pa nervoza “jesam li što zaboravila?” 🙂

Kada sam se našla sa svima, curama i dečkima, nama prvašićima, kada samo stali na strat i krenuli moram priznati da sam bila sretna. Ana i ja smo krenule laganije i bilo mi je super što imam nekoga uz sebe, posebno jer je moj cilj bio doći do kraja utrke, a kako smo obje bile bez sata tako nam je i tempo bio po osjećaju. 🙂 Prvih deset kilometara je prošlo super i onda smo se razdvojile negdje na 14. Ostala sam sama sa sobom. I opet ostala iznenađena koliko se dobro osjećam i kako napredujem kroz svaki kilometar. A svako navijanje i povik “ajmo Forca” nekoga u prolazu davali su dodatnu snagu.

I onda pred kraj, kad sam se borila sa grčem u stopalu i uvjeravala samu sebe da ja to mogu, dolazi Dragica. I to je ta divna energija i zajedništvo ove škole. Ne samo da je došla navijati i bodriti nas, nego je trčala sa mnom valjda kilometar, u cipelama i kaputu, i bodrila, davala snage. Hvala ti Dragice, tvoj optimizam je prešao na mene i nema tog osjećaja kao kada prođeš kroz cilj i iznenadiš samoga sebe. Toliko sam ponosna ne samo na sebe, već na sve nas školarce, jer smo dokazali da se sve može kad se hoće!

29314667_902970796543574_6343616410714898432_n

Za kraj samo da spomenem, kada sam se upisala u školu tata i brat su me zezali kaj ti netko treba reći kako se trči?! Najiskrenije kažem – da!!!

Nikada sama ne bih došla do 21. kilometra bez škole, ovih divnih trenera i Goranovih odlično složenih treninga. I zauvijek će mi biti drago što sam bila dio ove posebne jesensko zimske škole i što sam upoznala sve ove divne ljude. I postala još jedan od onih koje sam prije samo gledala, ovisnik o trčanju. 🙂

Napisala: Petra Kos