Veliku sreću nakon poziva  Abbott World Marathon Majors da sudjelujem na Londonskom maratonu u sklopu prvog izdanja Wanda Group for Age Championshipa (natjecanje za trkače 40+), nakon odlično odrađenih priprema, zamijenilo je razočaranje. Zbog svima nam poznatih razloga maraton je odgođen za jesen 2020., što se ubrzo pokazalo nemogućim, jer je pandemija i dalje trajala. Ubrzo je uslijedila odluka organizatora da se utrka seli na jesen 2021., dakako i dalje pod velikim upitnikom. A kad je objavljeno da će utrke biti,  ja sam se treći puta, krenula pripremati. A vjerujte, to je bio najlakši dio ove priče. Neizvjesnost oko putovanja trajala je gotovo do samog kraja. Dva tjedna prije utrke, britanska vlada objavila je zadnje preporuke oko putovanja  i tek tada je bilo jasno da putujem. Neću vas sad gnjaviti oko papirologije koja je bila potrebna da se uopće ukrcam u avion za London, ali bilo je naporno.

Organizacija utrke je u novim okolnostima bila potpuno drugačija. Stvari koje su nam potrebne poslije utrke ostavljali smo prilikom podizanja brojeva i pokupili smo ih nakon utrke, imali smo okupljališta startnih zona i start u nekoliko valova, sa odmakom nekih pola sata.  Za ulaz na expo i na start bili su potrebni rezultati testova, doduše besplatnih, koje ste poslali na stranicu britanske vlade, koja je trebala poslati poruku da je sve ok. I naravno da ta tehnologija za neke od nas nije baš funkcionirala i nitko nije znao u čemu je problem. Izvukla sam priču nekako, ali napetost se gomilala. A u maraton treba ući hladne glave.

Expo je bio odlično organiziran. Predala sam vreću za stvarima u koju su volonteri ubacili finišersku majicu, vodu, izotonik i medalje. Podigla sam broj. Na posebnom mjestu. Ipak sam ja na svjetskom prvenstvu u dobnim kategorijama :), dobila sam dva startna broja ovaj puta, jedan redovni jedan za prvenstvo i ruksak za poklon. Expo ne prevelik, zbog epidemioloških razloga, New Balance kao službeni pokrovitelj utrke ima puno opreme, kupujem nešto za uspomenu, pa slijedi razgledavanje Londona.

A onda dolazi to subotnje poslije podne, kad se sve slomilo. Sva iščekivanja i neizvjesnosti proključale su i htjele van. Vratit ću se na ovo na kraju.

Jutro pred utrku. Dobro se osjećam. Odlično. Situacija od sinoć ispraznila je glavu i oslobodila me grča.  Na stanici podzemne srećem trkača i odmah kreće razgovor. Iz Litve je, i on se natječe unutar WGA Championshipa, u istoj smo kategoriji. Ne znam kako mu je ime, ali trkači imaju uvijek temu za razgovor.  Okupljanje moje starne zone, malo je hladno. Kišilo je u subotu u Londonu (gle čuda!), prohladno je, ali za trčanje će biti super. I da, drugačije je, nema masovnog starta, nema ushita prije utrke, odbrojavanja. Ali tu smo. Trčimo zajedno.

Ako sam nešto naučila kroz trinaest maratona je – slušati tijelo. Ideja je bila istrčati normu za New York maraton, 4:10, ali odlučila sam po prvi puta u životu trčati maraton na osjećaj, bez gledanja tempa. Samo trči, nema hodanja, samo trči i uživaj. Budi svoja. Moje tijelo  dobro me služi, nisam sklona ozljedama, bilo je izloženo stresu ovih šest mjeseci i ne želim riskirati i tražiti od njega previše.  Ako ide 4:10 dobro, ako ne, uživat ću u utrci, ovaj je maraton to zaslužio. Moj tata bi rekao: život nema reprizu, zato uživaj Nataša! I to je bilo to. Staza – prelijepa, turistička. Sa startom u Greenwich parku, preko Cutty Stark-a, pa predivan pogled koji oduzima dah i mami osmijeh na lice –  Tower Bridge. Ima li ljepšeg pogleda na maratonu od rijeke trkača koju vidiš, veselih, sretnih. Svi smo mi godinu i pol dana trenirali da bi bili tu. Sa mosta pogled na The Shard, najviši neboder u Velikoj Britaniji, Canary Wharf, financijska četvrt Londona sa velikim poslovnim zgradama, Big Ben, Houses of Parliament i na kraju, poklon kraljici, Buckingham Palace.

Navijači su posebna priča. Bilo ih je tisuće. Na ulicama, ispred kuća, na balkonima. Glasni, srčani, raspjevani. Stari, mladi, s ohrabrujućim osmjesima na licu. Kakav pobjednički tretman imamo! Ovaj dan je izgleda praznik za London. Ne gunđaju jer su im ulice zatvorene, dobro se zabavljaju.

Cilj. Čudan osjećaj ovaj puta, nema euforije, samo neko tiho zadovoljstvo. Medalja me čeka u vrećici sa mojim stvarima, nema podjele na cilju i to je malo čudan osjećaj. Put me vodi prema volonterima krećem preuzeti svoje stvari i odjednom shvatim: oni nam plješću. Zatvorite oči i zamislite kako prolazite ulicom, a  ljudi sa strane vam plješću i daruju svoj osmjeh. Vama i svim trkačima oko vas. Svi smo se osjećali kao pobjednici. Bili su sjajni. Uzimam stvari, presvlačim se i lagano šetam po St. James parku s tihim zadovoljstvom u sebi dok mi se pred očima vrte neka draga lica. Znam da su u mislima bili sa mnom. I ja sam sa njima.

Ulazim u predvorje hotela, tamo neka zabava. Čovjek opazi medalju oko mog vrata i pljesak i čestitke. Ova zemlja zaista ima poseban tretman prema sportašima. Dobar osjećaj pobjednika.

I na kraju, ove priče ne bi bilo bez onih koji su me, svatko na svoj način nosili kroz ovu utrku, koji su me dizali kad bi padala i tog kišnog subotnjeg popodnevna znali reči upravo ono što je trebalo.

Tu je moja obitelj koja me trpila ovih šest posljednjih mjeseci i moja idem – ne idem raspoloženja i koji su me pratili na utrci, makar virtualno. Drage moje Dream Team curke, iskopale ste me van kada sam bila dolje, Lusi hvala na onom : „budi svoja“- bila sam. Goran koji mi je napravio fizičke pripreme i pokazao da mu sportska psihologija nije strana. Boris i Bruno koji su pokušavali riješiti tehničke probleme. Svi vi koji ste mi se pojedinačno javljali večer prije utrke i svi moji Forcaši,  koji uvijek imate za mene lijepe riječi. Hvala što ste bili sa mnom.

I za kraj: ne bojte se trčati maraton. Nije lako i nije jednostavno. Sve što vam treba su želja, disciplina i zdravo tijelo. Probajte, divna je to utrka. Uvijek možete odabrati način, hoćete li se natjecati sa samim sobom ili ćete uživati. Ovoga puta, I did it my way.

I da, lutrija za Londonski maraton je otvorena. Odigrajte, nemate što izgubiti.

Do čitanja dragi moji budući maratonci!

Napisala: Nataša Petanjek