Kad sam donijela pomalo suludu odluku da ću istrčati šest velikih maratona, pitanje kako ću do Bostona nije baš imalo odgovor. Nisam ni sama vjerovala da ću moći istrčati jedan maraton u kvalifikacijskom vremenu potrebnom za Boston. Ali, kako u sebe i snove ipak treba vjerovati, poklopilo se nekoliko zvijezda i jedan dobro istrčani maraton koji je ušao u kvalifikacijski period za Boston 2022. Pa sam službeno postala „Boston qualifier“. Sigurno je jedna od čarolija maratona u Bostonu upravo ta što se za njega treba kvalificirati i dok sam stajala na startnoj liniji upravo sam o tome razmišljala. Da, ja sam tu zato što sam to zaslužila. Svojim treninzima, upornošću i dobro istrčanim Berlinskim maratonom.

Nakon četiri i pol mjeseca priprema došao je taj dan. I čim sam sletila na aerodrom u Bostonu, maraton je već bio tu, kraj mene. Onog trena kad sam odgovorila službenici na granici zbog čega sam u Americi i kad sam čula putnike oko mene da odgovaraju isto.

Ovaj te maraton i sva događanja oko njega jednostavno preuzmu. Na tebi je da se prepustiš, jer svaki otpor nema smisla. Treba upiti atmosferu, ljude, događaje, grad. A grad je gotovo spreman. Maraton na svakom koraku. Dio Bolystona (ulica u centru grada u kojoj je cilj maratona), već je poluzatvorena u petak, fotkamo se na ciljnoj liniji, jako smo sretni i veseli.  Mi trkači razgovaramo, družimo se, izmjenjujemo dojmove. Neka dobra energija vlada. Nešto što nam svima nedostaje. Podižemo brojeve u Hynes Convention centru nedaleko od ciljne linije.  Bez obzira što nas je puno, sve brzo ide. Expo ne prevelik, vjerojatno je pandemija utjecala na broj izlagača. Broj je riješen, pa se može dalje u razgledavanje. Par sto metara dalje je Copley square, mjesto raznih događanja.  Od razgovora sa američkim trkačima, direktorom utrke, bivšim trkačima do žive svirke. Sjedneš na klupu, slušaš i uživaš.  Pa odeš i vratiš se ponovno.  Zabavljamo se. Odlično se zabavljamo.

U jutro se može na shake out run koji vodi Meb Keflezighi ili  Katherine Switzer, sve po izboru.

Mene je posebno razveselio susret sa Ninom Kuscik, Katherine Switzer, Pat Barrett Shore i Sarom Mae Berman, četiri od osam žena koje su 1972. trčale prvi maraton na kojem su službeno sudjelovale žene. Val Rogosheske, ove je godine ponovno stala na startnu liniju i završila Bostonski maraton, sa 75 godina. Iskreno sam im zahvalila za ono  što su učinile za nas žene i neizmjerno mi je drago da sam imala tu priliku.

Na dan utrke, narančastim školskim autobusima voze nas  na startnu liniju u Hopkinton. Vjerujem da ne postoji dan u godini osim ovog kada je na cesti više školskih autobusa. Zabavno je. Brzo je prošlo do dolaska na start, Sanja je rekla samo: Draga, mi trčimo Bostonski maraton. Nasmijale smo se jedna drugoj i krenule svaka u svoju utrku.

Hopkinton- Ashland- Framingham-Natick-Wellesley-Newton-Brookline-Boston – right on Hereford left on Bolyston. Valovita staza, sa ne prestrašnim uzbrdicama. Poznati Heartbreak Hill može ti samo slomiti srce od ganuća, a ne od uspona. Navijači su toliko glasni, da naprosto guraju trkače prema vrhu.  Na kraju dobro poznati „Right on Hereford; Left on Bolyston“ E to ću teško opisati. Znam samo da je bilo puno ljudi, znam da su bili jako glasni. I znam da su me svojim navijanjem doveli do cilja.

Medalja, termo folija, hrana, voda, podigla sam stvari tamo gdje sam ih i ostavila.

Više od 10.000 volontera besprijekorno je obavilo svoj posao.

O mojoj utrci kratko.  Meni najbliži ljudi dobro znaju da se u svojih 14 maratona nikad nisam toliko fokusirala na treninge i toliko ih temeljito odrađivala kao treninge za Boston. Zaista sam željela ovu respektabilnu utrku jednako tako i otrčati. Okolnosti na koje nisam mogla utjecati pokvarile su moju ideju i priznajem, razočaranje i tuga bili su prisutni još puno dana poslije utrke. Ali to je maraton. Otrčati 42 195m nije jednostavno,  i  put je pun iznenađenja. Iznenađenje može biti dobro ili loše. Mene je ovaj puta dopalo ovo drugo. Ali maraton te uči i pobjedama i porazima. S druge strane, ovih šest dana bilo je kao bajka, a bajke imaju sretne završetke. Sretna sam što sam  uopće bila ovdje, što sam trčala utrku i unatoč svemu je završila. Po prvi puta u životu dala sam ugravirati rezultat na medalju. Neka. Ipak je to Boston. 😊

Bilo kako bilo, osim finišerske medalje u moj su život ušle prekrasne uspomene na jedan divan maraton i prekrasan grad i nekoliko novih trkača koje ću nadam se opet sresti na nekom novom maratonu.

I na kraju, u avionu, posebna čestitka kapetana svim putnicima koji su trčali Bostonski maraton. Hvala.

Bye Boston….

Napisala: Nataša Petanjek