Trčanje je za mene bila jedna velika nepoznanica. Iskreno, nikada nisam volio trčati i kada bi netko pričao o trčanju ja bi uvijek odgovorio da bi rađe radio sklekove I trbušnjake cijeli dan nego trčao. :) Zanimljivo je gdje te život odvede. Tada sam bio u jednom velikom neskladu sa svojim životom, puno sam pušio, pio i nisam se jako dugo bavio sportom, a u duši sam iskreni sportaš jer sam se bavio raznim sportovima i u sebi sam osjećao da moram promijeniti način života jer me činio nesretnim.

Probudio sam se jedno jutro i rekao sam si da želim istrčati polumaraton! Nisam imao pojma koliko je to kilometara, ali stvarno iskreno ovo pišem, to je bila mojao misao to jutro! Mislim da sam već tada odredio svoj put trkača……Trčanje mi je dalo sve najbolje u životu jer od tog dana i te odluke da želim istrčati polumaraton, cijeli moj život se preokrenuo i sve najljepše stvari u životu su se desile baš kada sam donio tu odluku. Smršavio sam 12 kila, doveo sam svoje tijelo u stanje kao kada sam imao 18 godina i osjećao sam se nepobjediv i za kraj najbitnije, postao sam tata predivne Eme! Sve te predivne životne promjene je doprinjela jedna odluka – ŽELIM TRČATI!
Krenuo sam sam po Jarunu 2km pa malo po malo podizao kilometražu dok nisam došao do 12km i počeli su bolovi u preponama. Tada sam shvatio da bi trebao upisati školu trčanja jer će sigurno doći do ozljeda. Upisao sam školu trčanja u Brooks Running Team-u i krenuo opet sve ispočetka da se pripremim za polumaraton. Ekipa je bila odlična ali već nakon 2 mjeseca znao sam da to nije klub za mene. Nije mi se sviđao pristup treninzima, ali došao je prvi polumaraton i ponijela me atmosfera pa sam još ostao u tom klubu. Prvi polumaraton sam istrčao za 1:59 i bio sam vrlo ponosan što sam uspio istrčati ispod 2 sata. Osjećaj je bio predivan i stvarno sam uživao na utrci. Zatim sam istrčao Rijeku za 1:55 pa moj najdraži polumaraton Wings for Life za 1:50.

Onda donosim odličnu odluku i mijenjam klub i prelazim u AK Forca! Pričao sam sa hrpom ekipe koji su sa mnom upisali školu trčanja i nitko nije bio zadovoljan, a na moje pitanje da li idete sa mnom u Forcu oni bi odgovorili da nisu zadovoljni, ali da ne bi sada radili neke promjene jer su se navikli??? No dobro, zahvalio bi se bivšem treneru koji me isprovocirao da donesem najbolju odluku i promijenim klub. Razlika je ogromna i super je osjećaj kada si bio negdje gdje ti nije bilo dobro i odmah osjetiš razliku u pristupu treninzima, savjetima trenera i imaš osjećaj da treniraš!

Trenirao sam uvijek u tempu 6:00 i htio sam skinuti svoj PB pa mi je trener Goran rekao u koju grupu da idem kako bi mogao poboljšati rezultat. Tu počinje priča sa mojom 2B :). Trenirao sam više i brže kako bi skinuo svoj PB na Zagrebačkom polumaratonu ali to nije bio dobar dan za skidanje osobnog rekorda. Bilo je užasno vruće i svi su mi govorili da ako osjetim prvih 10km da ne ide da usporim. Prvih 10km imao sam bolove u želucu ali se nisam predavao i hrabro sam dalje pratio zadani tempo sa iskrenom željom da ću poboljšati rezultat. Vrućina je pokazala zube I mislim da sam se na 17-om kilometru raspao! Zamalo sam se tri puta srušio i zadnjih par kilometara spasila me Kate ( trčao sam sa Katarinom I Svenom ) jer je nekakvim čudom nabavila bočicu vode. Na kraju je rezultat ispao 1:52 i to je zapravo moj službeni PB ali ja gledam rezultat sa Wings for Life :).

Taj rezultat me toliko zbedirao jer sam se jako trudio na treninzima i dugo vremena mi je trebalo za oporavak jer znaš da možeš bolje, ali taj dan nije bio tvoj. Ja vrlo emotivno doživljavam sve pa tako i trčanje. Takav sam i ne sramim se toga iako nekada znam upiliti svoju 2B grupu sa hrpom emotivnih ispada ili Gorana sa svojim stalnim pitanjima, ali koliko vidim do sada to nije nitko shvatio kao neku moju lošu osobinu. Volim iskrenost i ponekad previše toga kažem, ali nisu svi spremni čuti ili pokazati emocije na način na koji ja to radim :).

Zimska baza – pripreme za Maraton! Tada nam se činilo da je Maraton tako daleko i da je 01.03. za godinu dana, a zapravo je došao jako brzo :). Krenuo sam u pripreme sa 5 treninga tjedno i to me je lomilo. Novi posao, postao sam tata i imao sam užasne bolove u pokosnici i osjećao sam se iscrpljeno. Goran je rekao da zbog pokosnice smanjim na 3 treninga pa pojačam na 4 treninga tjedno i to me je spasilo. Naše pripreme od 4 mjeseca su bile vrlo zahtjevne jer moje mišljenje je da su pripreme za Maraton vrlo ozbiljne i zahtjevaju red, rad i disciplinu! Tu prestaje ono totalno guštanje u trčanju kao kod priprema za polumaraton jer je sve duplo teže i moraš dati cijelog sebe u te pripreme kako bi ti se vratio uloženi trud i kako bi mogao sa uzdignutom glavom reći cijelom svijetu JA SAM MARATONAC :).

Pripreme su nas toliko zbližile jer 4 mjeseca trenirati 4 puta tjedno po kiši, hladnome i svim ostalim uvjetima i još napravimo grupu na whats appu i poslije treninga se dopisujemo, toliko te zbliži sa ekipom i uvjeren sam da je 2B najbolja grupa :). Imali smo sreću da nam je Čajko bio u grupi koji može toliko pričati da je svaki trening brzo prolazio :). Kroz pripreme za maraton prošao sam i proživio sve emocije, stres, uspone i padove u 4 mjeseca – zapravo sve što proživljavamo u životu, ovdje proživimo u kratkom periodu i zato kažu da je maraton kao i život! Naši umovi su fascinantni jer sam od početka priprema imao bol u pokosnici i svaki trening je bio bolan i ta bol je prestala kada su pripreme završile – zanimljive su naše glave jer je ta bol bila najviše u glavi i pokušala mi je reći da odustanem, ali moja želja da postanem maratonac je bila veća.

11021171_10153175977512948_7045758623807528907_n

Svaku dužinu sam uživao,ali bilo je i teških dužina gdje sam na 33 kilometru htio leći kraj ceste i spavati, znao sam imati zamračenje pred očima, ali to me nije spriječilo. Jedina dužina koje sam se stvarno bojao, bila je zadnja prije maratona i to je bio trening od 40 kilometara…zbog temperature od -2 i poledice na Jarunu Goran je smanjio trening na 38km i kada je to izgovorio osjećao sam se predivno, ali nešto me u glavi kopkalo da moram istrčati 40 kilometara zbog svoje glave…da ju pobijedim i kažem sebi da ja to mogu. Zanimljivo je kako nam um stvori strah jer sam dva tjedna prije istrčao 38 kilometara, a sada sam bio u strahu…na kraju je trening od 40 kilometara ispao najljepši! :).

Gotove su dužine i imamo zadnji trening od 18 kilometara gdje trebamo trčati 15 kilometara u tempu Maratona i taj trening me lomi! Taj trening me emotivno i psihički iscrpio i totalno me slomio! Zadnji jako važan trening, a ja sam slomljen…pišem Goranu moj 125 mail od kada sam došao u Forcu :) i on mi kao i svaki put odgovara na moje brojne upite. Rekao je da ja tako emotivno to doživljavam i da treba ostati pozitivan. Ja to shvaćam, ali osjećam se prazno kao da mi je netko oduzeo svu energiju….potreban mi je odmak od svega jer su me pripreme očito iscrpile i brišem Fejs, Whats app i povlačim se u sebe kako bi se oporavio. Zove me Barbara na mobitel i pita me kako sam, zove me Čajko i to mi vraća energiju! Pomislim pa bolje da mi se to sada desilo nego na utrci i ponovno se vraćam u pozitivu i ponovno instaliram whatsapp kako bi kukao mojoj 2B i svi me bodre! HVALA VAM OD SRCA MOJA 2B!

Došao je i taj dan i odlazimo u Treviso na Maraton. Iščekivanje je bilo jako dugo jer sam si taj cilj zadao još prije godinu i pol! Stižemo u Treviso, a ja imam osjećaj da ne želim sutra trčati i užasno mi je muka!? Zahvalio bi se svojem cimeru Nikoli Culeju koji je iskreno sa mnom podijelio svoje osjećaje i iskustva sa svojeg prvog maratona i rekao mi je da se i on tako osjećao! Hvala Nikola jer mi je to puno pomoglo! Baš zato je Maraton tako jedna igra uma jer zapravo glava te hoće zbuniti i dan prije Maratona ti govori da ti to ne možeš i ne trči ti se i muka ti je, ali moraš nadvladati te osjećaje. Sa Nikolom sam komentirao kako se na treninzima dužine osjećaš nekako sigurno jer si doma, na Jarunu i opušteniji si. Sada si došao na trku, nisi više u svojoj zoni komfora nego je trebaš probiti i još imaš pritisak kako ćeš istrčati i zapravo nemaš pojma šta te čeka na utrci. Rekao mi je da će biti 3 puta teže nego na treningu dužine.

Stiglo je jutro i nervoza je prisutna još uvijek. Doručkujemo i krećemo busom do starta, a u busu si mozgam, a da ipak ne idem na rezultat ispod 4 sata nego da trčim laganini, tu se gubim u razmišljanjima i sva sreća da stižemo na start. Hladno je, a ja obučen u kratko i mislim si pas mater opet sam fulao obleku. Zagrijavamo se i krećemo u svoj boks. Sami početak utrke je bio genijalan! Masa trkača, iznad nas helikopter koji nas snima i pitam Tamaru, a gdje je naš motivacijski govor ,a ona vadi papir i kaže da je napisano u stilu pionirske zakletve ali malo prepravljeno za Maratonce :) Svima nam mami osmijeh na lice i ona kaže jednu rečenicu, a mi glasno ponavljamo za njom a Talijani nas gledaju ko luđake :). Nikada nisam doživio ljepši početak utrke!

Krećemo u trku života i osjećaj je predivan! Hrpa navijača i nosi te masa trkača i totalno uživaš! Obožavam trčati po gradovima i obožavam cestovne utrke jer na taj jedan dan taj grad stane sa prometom, auti ne voze i ti imaš priliku doživjeti taj grad iz sasvim jedne druge perspektive…kao da je vrijeme stalo i sada kao trkač imam priliku proučavati grad i okolinu…grad je moj, samo za mene…predivan osjećaj!

Moja 2B grupa se već na početku razdvaja i ekipa ubrzava od zadanog tempa! U glavi vrtim Goranove riječi da se Maraton trči glavom do 30-og kilometra i da slučajno ne ubrzavamo od zadanog tempa….ali oni odlaze i divljaju već na startu i zbunjen sam. Barbara, Čajko i ja ostajemo na zadanom tempu i ugodno mi je, gledam Tamaru, Katarinu, Natašu i Svena ispred nas i mislim si pas mater pa kako smo pripreme odradili zajedno, a sada se glupiraju. Barbara u jednom trenutku kaže da slobodno idem naprijed jer ona ne misli ubrzavati, a vidim da nam tempo pada na 6:00 i osjećam da mi je to sporo.

Ubrzavam i trčim solo i razmišljam si da li da prvi Maraton istrčim sam i intrigira me ta zamisao, a opet si mislim šta ako bude problema na 30-om kilometru,a ja sam sam. Taman sam ni vrit ni mimo, ispred mene 2B iza mene 2B. Razmišljam da trebam mudro trčati i držati ekipu ispred mene na maloj udaljenosti i držati zadani tempo pa ću ih u jednom trenutku stići.

Goran je rekao da bi prvih 14km trebalo biti lagano kao da beremo cvijeće. Meni su noge teške i jedva trčim i gledam oko sebe gdje je to cvijeće! :) Kako da ga berem kada je već sada teško :). Nakon 8-og kilometra noge se zagrijavaju i postaje lakše, trčim solo i slušam muziku i super se osjećam! Imam 4 gela i imam plan uzeti gel na 10,20,30 i na 35km i držim se tog plana.

Na 16-om kilometru stižem ekipu ispred sebe i krećemo zajedno. Nekako smo stalno bili brži od zadanog tempa i dosta me je to mučilo. Na 21-om kilometru pitam Tamaru pa jel mora već sada ovako teško biti??? Ona mi kaže da je i njoj isto teško i da inače nije ovako teško!
Hladno je pa je toplo pa puhne vjetar pa se smrznem i onda na 25-om kilometru opali sunce i gledam ekipu koja trči u dugim tajicama i majicama i mislim si hihi, meni je baš ugodno :) ( Goran nam je rekao da obučemo kratko :)) i još sam napravio vrhunski potez i stavio sam šiltericu i sunčane i sigurno bi izgorio da to nisam imao.Sva sreća da su bile spužve sa vodom jer sam se počeo polijevati i umivati na svakoj toj okrepi.
Falio mi je razgovor za vrijeme trke jer smo svaku dužinu pričali i bilo mi je odlično! Pokušavam započeti razgovor i kažem pa mi ćemo proći pola Italije jer kako trčimo tako se izmjenjuju table sa imenima sela, mjesta ili šta je to već bilo. Poslije mi je Tamara rekla da na Maratonu nema razgovora jer trošiš puno energije…nisam znao…prvi mi je :).

Staza je odlična i u svakom mjestu dočeka nas grupica navijača koja ti je stvarno potrebna da te podigne ali najviše su me oduševili klinci koji pružaju ruke kako bi im dali pet i to me toliko podiže i mami mi osmijeh na lice. Prolazimo kroz jedno mjesto gdje svira nekakav reagee i totalno se osjećam cool. Vidim bakice kojima šaljem puse, a ako netko ne navija vičem ajmo ekipo i zaplješćem da ih animiram i stvarno reagiraju i počinju pljeskati jer mi je potrebna pozitivna energija.

Na 28-om kilometru hrpa Forcaša koji dižu takvu buku navijanjem da sam imao sjećaj da ulazim u cilj! Predivan osjećaj koji te motivira i osjećam se ponosno! Bliži se 30-ti kilometar i imam u glavi složenu mantru ako me ulovi neka kriza.
Večer prije trke moja draga mi je poslala fotku navijačkog plakata koju su napravili samo za mene

10981536_10153047031126827_940322764984305100_n

i to sam si rekao da ću se sjetiti ako mi bude teško i da ću si ponavljati da sam odradio trening od 40 kilometara i da ja to mogu!

Prolaze kritični kilometri od 30-35 i poslije toga osjećam bol u slazeni! Shvaćam da ne mogu više pratiti grupu jer bol postaje sve jača i lagano mi se sve urušava…išao sam odlično, držim tempo, prošao sam čuveni „zid“ i sada me lovi slazena…zbunjen sam! Usporavam i grupa mi se udaljava, Tamara, Katarina i Sven ( Nataša je na 30-om kilometru rekla da će usporiti i da mi nastavimo) oni odlaze, a tek je 37 kilometar….ja ostajem sam sada kada me boli…o ne…šta sada…

Bol je sve jača i doslovno si zabijam prste u slazenu i usporavam i malo je lakše i više ne gledam na sat…u glavi vrtim mantru, istrčao sam 40 kilometara i zamišljam sliku navijačkog plakata i govorim si nema stajanja. Bio sam na granici da počnem hodati jer je bol bila stvarno jaka, ali ponos je bio jači! Noge su teške i imam osjećaj da trčim 6:30 i pogledam na sat i trčim 5:45 i mislim si kako je to moguće ako su noge tako spore!

Prolazi me pace maker za 4 sata i pomirio sam se da ću vjerovatno istrčati za 4:05 i prihvaćam tu zamisao i samo želim istrčati do kraja…noge su mi teške i imaju 2 tone i svaku oznaku kilometra iščekujem ali kao da je udaljena 5 kilometara! Još sam na 30-om kilometru počeo brojati samo kilometar po kilometar kako je Goran rekao, a ne da razmišljaš imam još 12 pa 11,10 i tako sve do cilja i to me spasilo! Dolazim do 40-og kilometra i razmišljam e pa makar slazena pukla ali ja ću istrčati još 2,195 kilometra!

Uzimam bocu sa vodom i zaljevam cijelu glavu, umivam se i užasno je teško! Čujem ekipu u gradu kako navija i ne razmišljam više o slazeni i samo trčim. Vidim našu dragu Jelenu Jelušić u publici kako navija i to me podiže i znam da ću postati Maratonac!
Čuvene kockice su pod mojim nogama i znam da sam blizu cilja…ulazim u grad i ekipa navija, a ja im šaljem poljupce! Zadnji zavoj i vidim cilj i moje srce je veliko kao kuća! Širim ruke i vičem od sreće jer znam da sam postao MARATONAC!

Nikada nisam doživio tako nešto, osjećaj je predivan….pobijedio sam svoj um! Goran me dočekuje u cilju i čestita mi i ja ga grlim i najrađe bi ga izljubio! Grlim sve Forcaše koje vidim i suze su mi u očima…padam na koljena i ljubim asfalt i toliko sam ponosan na sebe da je to nemoguće opisati!

Goran mi kaže da nastavim hodati i to i radim i susrećem još Forcaša i sve ih grlim i čestitam im, ali sam u takvoj euforiji da uopće ne razumijem šta govore :). Sretnem Jelenu Jelušić i zagrlim ju i osjećam da je sada pravo vrijeme za moje emocije jer plačem i molim ju za još jedan zagrljaj da te sve emocije izađu iz mene i na drugom zagrljaju počinjem plakati kao kišna godina i govorim joj toliko sam se trudio za ovaj dan i dalje riječi ne idu iz mene…….

Pripreme za Maraton i sami Maraton iz vas izvuku ono najbolje i najgore na površinu. To je toliko zahtjevan proces jer ima tako puno uspona i padova u relativno kratkom vremenu i zato je ŽIVOT MARATON A MARATON JE ŽIVOT!

Napisao: Ivan Bašić