Dolaskom zime dani su se skratili i većina trkača svoje treninge radi u popodnevnim satima poslije posla kad je vani već mrak. Trčanje po mraku se ne razlikuje puno od onog po danu, ali ima nekoliko stvari na koje treba pripaziti kako bi bili što sigurniji na treningu. Prije svega trebalo bi odabrati dobro osvijetljenu stazu za trčanje, a ne trčati u potpunom mraku. Većina gradova ima dobro uređene nasipe, parkove ili šetnice koji su u večernjim satima osvijetljeni i najbolje je trčati na takvim mjestima. Čak i ako ta staza nije dovoljno duga za vaša trčanja, bolje napravite nekoliko manjih krugova, nego da idete na neka druga manje sigurna mjesta.

739879_209762752531052_976819552_o

Ako ipak nemate drugog izbora i morate na trčanje na cestu po kojoj voze automobili, potrudite se obući nešto reflektirajuće kako bi bili što uočljiviji. Moderna sportska oprema uglavnom na sebi već ima reflektirajuće dijelove, no nije loše dodatno obući neki kričavi šuškavac kako bi bili još bolje vidljivi u mraku. Kada trčite po prometnicama uvijek trčite u suprotnoj traci od one kojom voze automobili kako bi se mogli pravovremeno pomaknuti s ceste kada vidite auto koji vam dolazi u susret. U zadnje vrijeme sve je više trkača koji koriste čeone lampe i to je jako dobra stvar, ne samo za trčanje u šumi, već i po cesti. Ne samo da vi bolje vidite kuda trčite, već i drugi trkači, biciklisti i vozači vide vas.

I kada trčite po uređenim, osvijetljenim stazama za trčanje dobro se pridržavati ovih savjeta jer koliko god svijetla ima na stazi to se ne može usporediti s trčanjem po danu i vidljivost je bitno slabija. To utječe i na našu percepciju pa se kretanje po mraku uvijek čini brže od onog po danu. To je jedna vrsta optičke varke jer mi svoju poziciju i brzinu kretanja uvijek određujemo po najudaljenijim točkama koje vidimo. I dok po danu možemo vidjeti po nekoliko stotina metara ispred sebe, po noći smo obično ograničeni na nekoliko desetaka metara ispred sebe, a te udaljenosti puno brže prijeđemo pa je i osjećaj brzine drukčiji. To najbolje možete primjetiti kada trčite u mraku kroz drvored ili šumu pa svake sekunde prolazite pored nekog stabla i onda vam se čini da jurite, a zapravo ne trčite ništa brže nego inače.

981956_209762722531055_831869881_o

Iako po mraku ne trčimo brže nego po danu, vrlo često nam osjećaj umora odgovara onoj brzini kojom smo mislili da trčimo. Zašto je to tako? Zato što je u takvim uvjetima informacijsko opterećenje veće. Što je vidljivost manja i informacijsko opterećenje je veće i trebamo se više naprezati kako bi što bolje vidjeli kuda trčimo, kako gazimo i sl. A sve to umara. Slično je i s trčanjem u prirodi u dnevnim uvjetima. Što je staza teža i ako ima puna zapreka, neravnina i rupa, to je i trčanje teže, bez obzira na brzinu kojom se krećemo.

Dakle, mrak nije razlog da u zimskim mjesecima prestanete trčati. Samo se treba dobro pripremiti za nove uvjete. Ako se bojite sami trčati u mraku, trčite u društvu. Ako nemate partnera ili partnericu za trčanje priključite se nekom klubu (najbolje Forci) i trčite u velikim grupama bez straha.

Napisala: Kristina Škevin

(objavljeno na portalu Trčanje.hr)