Sjedile smo prijateljica i ja kod frizera…ona meni u neobaveznom čavrljanju:  Ajde samnom u školu trčanja. Ja: joooj, išla sam prošle godine, neda mi se…. Ona: Ajde, u zadnjoj grupi sam, laganini je, dobra ekipa.  Ja:  Aaaajde dobro. Mislim da je presudilo ono „zadnja grupa“- nema forsiranja, prebrzog trčanja, lagano je.  Ako ništa drugo, ubit ćemo vrijeme tri puta tjedno. Krenula na  jedan trening, drugi , treći.  Nije bilo ni naporno jer su treninzi bili prilagođeni mogućnostima polaznika u grupi.  Svaki trening sam odradila do kraja, ali ništa bez iPod-a jer mi je muzika bila najveća stimulacija. Komunikacija za vrijeme trčanja nije dolazila u obzir jer nedaj bože da izgubim i onaj zadnji atom snage. Trening po trening, mjesec po mjesec  polako sam napredovala,  zbližila se sa curama iz grupe, počela čak i pričati za vrijeme treninga jer je energije bilo taman za to.  Reklo bi se da sam čak počela i uživati u trčanju.  E sad, do prije godinu dana „trčanje“ i uživanje“ u mom životu nebi nikako bili u istoj rečenici, no desio se neki „switch“ u glavi. Dobro je da se i desio jer ja sam dijete bivšeg trkača, i ma kako god cijeli život birala sportove koji su lakši i zanimljiviji od trčanja, očito je bilo suđeno da protrčim kad tad.  Tu sam i zahvalna starom što me nikad nije forsirao, osim kao klinku da istrčim neku kratku utrku koju bi on organizirao uz utrku za odrasle.  On je trčao a ja sam doma ljepila postere.

IMG_5244

Jedne fine tople subote, tu u školici,  po progamu imale smo za istrčati 30 minuta u komadu ( prvi put) i to mi se prije treninga činilo teško. Večer prije imala sam psihičke pripreme kao netko za maraton. Ok, možda malo pretjerujem ali eeej, 30 minuta?!! No eto, počeo je trening, stavila sam slušalice, zabrijala svoj film i odradila sam to bolje nego sam očekivala. Nakon nekog vremena mogla sam reći ajmo odraditi tih 45 minuta što prije pa idemo na kavu. I to usred ljeta po vrućini u Maksimiru.

Mjesec dana kasnije frendica i ja smo odlučile same pomaknuti granice i probale istrčati svojih prvih 10 km.  I jesmo! I to, za nas iz D grupe,sa jako dobrom vremenom.  Nitko nije bio ponosniji od nas.  Neki treninzi su bili lakši, neki teži ali ta desetka taj dan je bila posebna.  I ljudi i nasip i sve oko nas. Tko bi reko da ću osim korisnog u trčanju vidjeti i nešto magično, haha?!

Nakon 5 mjeseci ovo sigurno mogu reći- Sjela mi je ova „Forca“, sjeli su mi ljudi, treneri, atmosfera.  Sjećam se nekih svojih aktivnosti od prije…kad bi došao dan treninga u glavi bi mi bilo joooj, da se bar danas otkaže. E tu mi tako nešto nijednom nije palo na pamet.

IMG_5254

Prije par dana istrčala sam svoju prvu utrku na 5 km.  Nije bilo lako, ali svaka nova utrka bit će novi izazov. Bez obzira na 5 mjeseci trčanja, na redovite treninge ( 2 rokovnika!!), još uvijek se čudim sama sebi  i pitam se Grdanovski, pa ti za ozbiljno trčiš?!!  I frendice nisu ništa manje iznenađene kad su skužile da ću rađe na trčanje nego u shopping. Više mi ništa nemože zamijeniti taj osjećaj nakon dobrog treninga, smijanja sa curama iz grupe, Kristinu, našu dragu trenericu, koja se svaki put uspije iznenaditi našim fix idejama i mudrim izrekama ali i upornošću koju imamo. I kad ja kažem „nemogu danas“ , ona zna da mogu. I ja samo stisnem zube i  trčim…jer to sad i volim.

Napisala: Sanja Grdanovski