Nakon istrčanog Ljubljanskog maratona, ove godine sam htio probati nešto malo duže. Zanimaju me ultre, ali mislio sam da bi 50 km za ovu godinu bilo sasvim dovoljno. Traversa mi se činila kao idealan izbor – blizu je, duga je 50 km, i nije posebno, kako mi to u klubu volimo reći, brutalna. S obzirom da uglavnom treniramo za cestovne utrke, mislio sam da bi prije Traverse trebao poraditi na off-road trčanju po brdovitom terenu. Zato sam krajem 2013. počeo sam raditi prve treninge na Medvednici, Ivsha i ja bi jednom tjedno trčali od vrha Zelene magistrale do slapa Sopot i natrag, ili bi radili krug po Ponikvama. Zatim je krenula Mrak Komba (liga noćnih utrka po Medvednici) pa mi je to postao primarni oblik brdskih treninga. Inače, Mrak Komba s punim pravom zaslužuje da je se klasificira kao nešto brutalno. Nakon završetka Mrak Kombe trebalo je početi s dužinama po Medvednici tako da se spremim za Traversu. I tu se u priču uplela utrka Sljeme 1M, jer moram prije Traverse odraditi par ozbiljnih brdskih dužina.

1

Planinarska staza 1 (označava se još i kao “1M” ili samo “M”, a ponekad se naziva i transverzala Medvednice) je glavna i najduža planinarska staza koja ide hrptom (sljemenom ili vršnim rubom) Medvednice po cijeloj njenoj dužini s jednog na drugi njen kraj. Staza je dugačka oko 45 km i može se pješice preći za 15-20 sati hoda. U početku nisam mislio ići na tu utrku jer mi se činila malo preduga i puno preteška (dvostruko više uspona nego na Traversi), ali kada mi je Goran predložio da idem dvojbe više nije bilo. Idem!

I tako je došao dan utrke. Nisam se baš naspavao jer sam u petak imao strku čitav dan i legao oko ponoći, a ustao sam u četiri ujutro da odvezem mamu na aerodrom. Start utrke je u 8:00 ispred dvorane „Sutinjska Vrela“ u Podsusedu. Došao sam pola sata prije starta i nije bilo još nikog, ali se ubrzo skupilo 30-tak duša željnih provoda. Tik pred start došao je i Tomislav Vuk, s kojim sam se dogovorio da ćemo ići jedan dio puta dok njemu ne bude dosta (a na kraju je sa mnom došao do cilja). Startali smo točno u 8:00 uz Sabljakov tradicionalni uzvik „UPRI!“.

2

Plan je bio ići lagano do Hunjke i trčati samo tamo gdje se može, a ostatak hodati. Nakon Hunjke je teren blaži i pogodniji za trčanje pa ćemo tamo potegnuti, a osim toga već će više od pola utrke biti iza nas pa je manja vjerojatnost da se „skurimo“ i puknemo. Ciljano vrijeme je bilo ispod 9 sati. Sa sobom sam nosio pojas za vodu, i lagani ruksak u kojem sam imao rezervnu majicu, lampu ako nas uhvati mrak, nešto prve pomoći, karte i kompas, wc papir, dokumente, novac i još par sitnica. Od hrane sam nosio tri energetske pločice od zobi i sušenog voća, dva gela i dvije polovice sendviča. Nije mi padalo na pamet trčati u vibram five fingers tenisicama. Blato, hladnoća i kamenje bi zasigurno uzeli svoj danak. Goran mi je dao savjet – nemoj se utrkivati i uživaj u utrci. Utrkivao se nisam, a uživao jesam, onoliko koliko su uvjeti dozvoljavali.

3

Prva stanica je PD Kameni Svati. Do tamo ima oko 8 km i ubrzo nakon starta smo se formirali u grupu – dvije cure, tri dečka, Tomislav Vuk i ja. Lagano smo hodali i trčkarali i bilo je predivno. Medvednica u ovo doba godine stvarno lijepo izgleda, konstantno sam imao osjećaj da trčim kroz predjele iz filma „Gospodar Prstenova“. Pazio sam da pijem dovoljno vode i da svakih sat vremena nešto pojedem. Nisam htio dehidrirati prije Mrcine jer mislim da se bolje penjem ako pritom pijem vlastite suze, a ako dehidriram neću imati što isplakati.

4

Sve je išlo glatko do par kilometara nakon Ponikvi, kada smo krivo skrenuli i vratili se do Zelene magistrale. To nas je koštalo oko pola sata, 4 km, par stotina metara uspona i dobrog raspoloženja u društvu. Ovi su se počeli prepucavati oko toga tko je kriv za gubljenje i koliko mi se učinilo svi su malo psihički potonuli. Ali kaj sad? Stisni zube i upri.

5

Do Risnjaka mi je par stvari postalo jasno. Ovo će biti jako dug dan. Nisam ponio dovoljno hrane. Ne moram na wc i bojim se da ne pijem dovoljno vode. Tu negdje smo se Tomislav Vuk i ja odvojili od ostatka i otišli naprijed. Na Grafičaru smo pojeli svaki po štrudlu jer hrana koju smo ponijeli neće biti dovoljna. Trudim se piti više vode. Polako počinjem osjećati umor. Inače, ako ćete ići na nešto ovakvo i dvoumite se da li nešto ponijeti ili ne, ponesite. Pogotovo ako se radi o hrani, vodi ili rezervnoj odjeći. U par navrata sam pomislio da bi mi i fljoska dobro došla.

6

Nakon Grafičara smo se Tomislav i ja sjurili nizbrdo do Kraljičinog Zdenca i definitivno pobjegli ostatku grupe. Pred nama je Mrcina. Penjemo se gore i stenjemo. Noge su nam bolne i pune se mliječnom kiselinom. Do vrha Mrcine nam je već lagano dosta svega, ali grizemo da što brže dođemo na cestu gdje možemo odmoriti. Par stotina metara po asfaltu čini čuda. Ravna i glatka podloga nakon Mrcine djeluje kao mekani krevet umornom putniku. Tomislav je vidno umoran, a ni ja nisam više cvijeće. Tomislavov dom, Gelender, Runolist, Puntijarka. Do Puntijarke još jedan fini uspon. Nakon Puntijarke se uskom stazicom spuštamo do Strmeca. Šuma je puna mladog medvjeđeg luka. Dolazimo početka Horvatovih stuba gdje se umivamo u potoku. Pravi je užitak oprati lice puno znoja i soli u hladnoj vodi.

7

Da bi opisao Horvatove stube poslužiti ću se tekstom sa medvednica.info:

„Veliki zaljubljenik u Medvednicu, planinar, novinar, publicist i fotograf, Vladimir Horvat (1891-1962) u periodu od 1946-53. godine vlastoručno je izgradio 500 kamenih stuba na tada nepristupačnom dijelu Medvednice. Horvatove stube su bez sumnje najljepši izletnički objekt na Medvednici izrađen ljudskom rukom.“

U potpunosti se slažem. Ako niste bili  na Horvatovim stubama, odite. One su ujedno i opasne, zato jer smo mi već umorni i teško nam je držati ravnotežu pa se dosta zanosimo po stubama, a pad niz Horvatove stube gotovo sigurno znači kraj utrke s mogućnošću kraja života. Nakon što smo se popeli Horvatovim stubama (ima ih 500 ali nisu tako duge kako se čini), dolazimo do Hunjke gdje prema Tomislavu imaju najbolju štrudlu na Sljemenu (od šumskog voća). Slažem se s Tomislavom. I tako je završio prvi dio utrke koji je bio više penjački. Sada treba dati gas i sjuriti se do Vugrovca. Ali već smo umorni, bole nas noge i bojim se da sam pomalo dehidriran. Lagano me bolucka glava i ne tjera me na wc usprkos vodi koju pijem. Također, štrudla koliko god bila ukusna nije baš najbolje sjela. Čini se da ni sendvič s čajnom i majonezom nije bio najbolja ideja na svijetu. Drugim riječima, vučemo se kao dva stara umorna psa. Bole me noge, boli me glava i malo mi je zlo. Sve se svodi na jednu riječ – preživljavanje.

8

Pročitao sam da je ultra na jedan način lakša od maratona, i mogu potvrditi da je to istina. S druge strane, na jedan način je i teža od maratona. U čemu je razlika? Kada sam trčao maraton, bilo mi je sve teže i teže, dok nisam došao do cilja. Za vrijeme ove ultre mi ni u jednom trenutku nije bilo teško kao u zadnjih par km maratona. S druge strane, teški dio maratona traje recimo sat do sat i pol. Teški dio ultre, iako lakši nego najteži dio maratona traje, traje i traje… Na kraju dođeš u stanje kada ti je svejedno da li ideš ravno, gore ili dolje, brzo ili sporo. Teško je trčati ali i hodati. Sve je teško ali ne postaje teže i imaš osjećaj da bi ovako mogao ići u nedogled.

9

Nakon Hunjke prilično brzo dolazimo do Gorščice, većinu vremena trčimo i to me veseli jer se brzo krećemo i imam osjećaj da nema tako puno do kraja utrke. Tomislav Vuk bez problema drži tempo, puštam ga da određuje ritam. To mi je smiješno, zato jer razmišljam o tome kako mi je Vuk – zec. Koliko god se brže krećemo nego u ranijim dijelovima utrke, do PD Lipa ima „tri dana jahanja“. Konačno stižemo i tamo. Eksam ponuđenu šalicu mlakog čaja i uzimam gel. Na zadnjoj smo kontroli prije cilja! Počinjem trčati kao blesav jer u meni gori želja da što prije dođem na cilj. No ne trčim brzo. Kvadricepsi su umorni, noge istučene i svaki korak, pogotovo nizbrdo, je bolan.

10

Zahvaljujući tome što se Tomislav bavi orijentacijskim trčanjem, spašava me od par skretanja sa staze. Ne znam što bi bilo da sam trčao sam, pogubio bi se po Sljemenu što bi rezultiralo značajno većom kilometražom od 50 km i prilično izvjesnim odustajanjem. I tako smo Tomislav i ja, nakon 9 sati i 29 minuta stigli u PD Vugrovec. Vanja Suhina je jeo pečenice s restanim krumpirom tako spokojno kao da je upravo prošetao kvartom a ne pretrčao Medvednicu. Naručuje se tekućina u litrama. Umorni, izubijani, ali ponosni i ispunjeni. Popio sam pobjedničko pivo, a onda su nas neke dobre duše odvezle kući. Konačni dojam je da sam možda mogao brže završiti utrku, ali prilično sam zadovoljan što sam je uopće završio. Nakupilo se 55 km (prema endomondu), sa oko 3000 m visinske razlike. Znači, prebacio sam Traversu, dužinski i visinski. Sada kada znam da to mogu, da li će mi Traversa biti toliko privlačna? Bojim se da postoji samo jedan način da to provjerim! Po dolasku doma ukućani mi daju do znanja da ne mirišem baš lijepo. Dobro sam se izribao, najeo i zaspao kao klada.

Na kraju, zahvalio bi se Željku Dugiću koji je ponio fotić pa sam od njega posudio par fotografija za ovaj izvještaj.

Napisao: Ivan Bublić