Dio ove priče nastao je negdje između prvog i četrdeset i drugog kilometra maratona u Bratislavi. S obzirom na to da je malo nezgodno kuhati ručak ili npr. čitati dok trčiš maraton, jednostavno sam u glavi prebirala kojekakve stvari, pa između ostalog razmišljajući  o trenutku utrke, pokušavala prenijeti osjećaj  u suvislim rečenicama onima koje to zanima.

No, moram se malo vratiti unazad.

U mojim je pripremama sve teklo po planu do jednog ponedjeljka kad sam željela potrčati, a jaka bol u predjelu Ahilove tetive me spriječila. Tvrdoglava kakva jesam, polako sam ipak krenula, tetiva se malo zagrijala i odradila sam trening, pa i dužinu od 35 km tog vikenda. Ali nije moglo dalje tim tempom, pa sam uz Goranovu pomoć, pokušala pokrpati što se pokrpati dalo. Preskočila 37 km, a na 39, te subote kad nam je udarila vrućina, nisam uspjela odraditi trening. U devetim pripremama za maraton i prva na pola odrađena dužina. Odustala zbog – vrućine. Bilo mi je preteško.  Bez obzira na želju da idućeg vikenda nadoknadim trening nije išlo. Upala grla i sinusa, antibiotici, tijelo nije dozvolilo dodatni napor. Baš me složilo.

Kako odustajanje nije  bila opcija, odlučila sam da idem na iskustvo, tempo nije važan.  Jedini cilj je CILJ. Stvar je ipak malo olakšao proljetni polumaraton u kojem je tetiva izdržala, a bome i tijelo, iako još pod antibioticima, neki tempo treninga. Valjda će izdržati još toliko, pomislila sam. Premda, dok sam par dana pred utrku gledala neke stare treninge i shvatila da sam zadnju dužinu od 35 km odradila prije dva mjeseca.. hm, malo me pokolebalo. Ali, kako rekoh, odustajanje nije bila opcija.

Prognoza za utrku – sunčano i vruće. Baš jako loše podnosim trčanje po vrućini. Mislim si, no krasno.  Istina je očito, da ništa u životu ne nestaje. Jedini trening dužine koji nisam odradila je bio onaj po vrućini. Eto mi sad uvjeta na stazi. Dakle, u nedjelju na startu imam ne baš najbolje odrađene pripreme, ozljedu koja je zaliječena, ali nije izliječena i vremenske uvjete koji mi izgledaju k’o loša šala.  Ali zadani tempo mi je zato prijatelj: po osjećaju pa kako ispadne. Zna trener. I odlučim poslušati trenera i osluškivati tijelo. Čak sam došla na ideju na trčim bez sata. Onda ipak nisam. Zbog čiste znatiželje. Trčim i  osluškujem ritam srca,  držim ga na „k’o da mogu brati cvijeće“ (maratonci točno znaju o kojem se tempu radi :) ). Ali ovaj puta je strategija malo drugačija: „berem cvijeće“ sve tri trećine, jer je to jedini način da uđem u cilj. Da me vrućina ne uništi. Prilično sam sigurna da je to najbolja strategija. Cvijeća putem nije bilo, ali da je, nabrala bi lijepi buketić. Fino ide. Gledam na sat više iz znatiželje nego iz neke provjere. Tek da znam u kojem tempu mogu brati cvijeće… Trčeći tako zapravo uživam. Lagano, bez velikog napora, čista uživancija. Sjetim se zašto volim dužinske treninge, zašto volim maraton. U glavi vrtim svašta. Imam dovoljno vremena. Osim što slažem ovaj tekst, prebirem po nekim dogodovštinama od prethodnog dana i smijem se dok trčim. Zabavljam se stazom uspoređujući je sa stazom u Zagrebu.  Kako temperatura raste, moj tempo pada, i dalje ga prilagođavam otkucajima srca koje osluškujem. Zaletim se ponekad, pa onda opet usporim. Bez rizika. Nisam netko tko ponekad ne voli skočiti u prazan bazen, vjerujući da će se on ipak napuniti, ali danas sigurno nije taj dan. Prelazim 30km. Gdje je zid? Gdje je kriza? Ništa. Nema. Ali…  Ahilova tetiva se budi i bol postaje sve jača, imam osjećaj da je sve jača i hodanje na okrepnim stanicama više nije dobra opcija. Sve se teže pokrenuti. Izabirem skroz lagano trčkaranje, samo da ne stanem. . „Samo peglaj“ kažem sama sebi na glas deset kilometara prije cilja. I ide. Peglam po onoj cesti bez trunka hladovine, skroz sam u utrci, a slika ulaska u cilj izvuče mi osmijeh na lice, pa se sjetim na pjesmu iz naslova. Nisam počela pjevušiti refren ipak, malo bi mi tempo bio prebrz. Osjećaj ulaska u cilj maratona za mene će uvijek biti snažniji od najbrže istrčane bilo koje druge utrke. Neka čudna ovisnost. Maraton voliš ili ne voliš. Ja sam u prvoj polovici. Voliš. Na 40. kilometru postane mi jasno, da je to TO. Imam CILJ.  Par sto metara do cilja najbolji navijači na svijetu, moji Forcaši. Navijaju iz sve snage, uzvraćam im velikim osmijehom i osjetim kako mi suza teče niz lice dok ulazim u cilj. Ekipa, čudo ste! Puknule su me emocije do kraja! Tijelo nije premoreno, samo je jaka bol u nozi prisutna. Polako idem do Forcaša. I ….. slomim se do kraja.  Rasplačem se ko malo dijete, od sreće. Tog trena tek mi je postalo jasno da je ovo moja najveća pobjeda. Rezultat nije važan. Važan je cilj. Bila sam jača od za mene najgorih vremenskih uvjeta, boli, svih strahova i sumnji koji su se vrzmali po glavi par dana prije utrke.

A i poštivala sam trenerov zadani tempo. :)

Bratislava 2017 1

I za kraj…

Bez obzira koliko maratona imamo iza sebe, na startu sljedećeg je… neznanje.Što nas čeka? Ma zapravo, nemamo pojma. Sva sreća,  maraton je darežljiv. Svaki puta nam dodijeli neko novo iskustvo da ga pospremimo u škrinjicu i iskoristimo za sljedeću utrku. Ili za život. I  tako maraton veže za sebe zauvijek. Ja sam ovoga puta dobila sjećanje na opuštena trčanja, na boje i mirise prirode, na izmjenu godišnjih doba koje promatram dok trčim. Na osluškivanje ritma vlastitog srca umjesto gledanja u sat. Vratio me ovaj darak na zvuk koraka kroz šumu, uz more, na nasipu ili uz Jarun. Na neka bezvremenska trčanja u kojem su sva osjetila uživala u ritmičkim koracima prema naprijed. Naučila sam da se vremenskih uvjeta ne treba bojati. Suncu treba dati da nas grije, kiši da nas zalijeva, zimi da nam ulazi u kosti i vjetru da se borimo s njim. Na kraju krajeva, sve se uvijek dobro posloži. Ponekad se trebamo prisjetiti svojih trkačkih početaka, ostaviti satove kod kuće i trčati samo za taj osjećaj…

A onda sljedeći dan, na dionice. :)

Vidimo se na jesen.

P.S. Ne mogu završiti ovaj tekst bez da se zahvalim Goranu koji me uspješno vodio kroz moj oporavak i koji je vjerovao da mogu istrčati ovaj maraton. Jednako tako hvala mojoj trkačkoj ekipi koja nije ni trenutka posumnjala u mene i koja je bila vjetar u leđa na jučerašnjoj utrci. Najbolji ste!

Napisala: Nataša Petanjek