Tijekom zime s uživancijom sam trenirao zajedno s kolegama trkačima u grupi A, odnosno A+ u AŠT pod trenerskim vodstvom našeg trenera Gorana. Tempirajući formu, negdje u kasnu jesen počeo sam već planirati nastup na 2-3 polumaratona. Sežana-mali Kraški maraton ispala je kao odličan test forme i dobrog zimskog treninga, iako prethodno nisam redovito trenirao dobrih 3 tjedna, i unatoč jakom vjetru u prsa i Gore-TX težim tenisicama uspio sam skinuti svoj rekord polumaratona iz Maribora za 1 minutu. Bečki polumaraton je zbog privatnih i poslovnih obaveza otpao u zadnji čas, pa mi je preostala Padova, koju sam odabrao kao the utrku polusezone i bookirao je sredinom veljače. Naime, otkrio sam da polumaraton „pada“ dan nakon mojeg rođendana, a nosi ime po Sv. Antunu/Anti/Antoniu, meni dragom svecu, franjevačkom redovniku iz 13. stoljeća poznatom po izrazitoj skromnosti i požrtvovnosti za siromašne. Simbolika, motivacija i značenje nisu za mene mogli biti veći, pa sam stoga odlučio pod muss nastupiti na S.Antonio di Padova Mezzamaratonu: „Ma, bit ću trkački hodočasnik! :)“ Nije me u tome spriječilo ni slabo i neredovito treniranje mjesec i pol dana pred Padovu, budući da sam zbog obaveza trenirao svega 1-2x tjedno kroz tjedan; uglavnom kasno oko 22h kad bih završio s obavezama, ili nedjeljom poslijepodne, kad bih odradio dužinski trening 16-18km. Uz online upute za moju grupu AK Forca, testirao bih se desetak dana na kraćim dionicama do 8km bržim tempom do 4:30 min/km, i vidio sam da bi stvar mogla funkcionirati.

U nastupu u Padovi nije me spriječila ni moja velika poslovična skeptičnost prema organizaciji svega što je u talijanskoj režiji 😉 ; jednostavno sam odlučio otići i nastupiti u Padovi, pa kud puklo da puklo.

Dolaskom u Padovu na sam dan svoga rođendana, sreo sam se po prvi put s onim čuvenim razlozima zašto sam uvijek toliko skeptičan kada idem u Italiju. Naime, u velikom šatoru na Prato della Valle za podizanje brojeva, moguće je naći samo jednu ili dvije osobe koje pričaju engleski, potom nisam mogao podići svoj čip, startni broj, jer mi je gđica objašnjavala da trebam Medical certificate…. „Ma che cosa, il medical certificate??!“ Ne, ne; ona meni ne može izdati broj ni čip, s kojim mi je mahala ispred lica, dok ja ne dobijem potvrdu liječnika da sam zdrav. Pitah, zašto ja o tome nisam bio obaviješten 2 mjeseca unaprijed? Rekla je da sam to trebao znati da trebam imati medical certificate.. Kasnije, kad sam se u hotelu uloggirao na wi-fi, vidio sam na svome mailu, da su mi samo jedan dan prije utrke navečer poslali na talijanskom mail s obavijesti da trebam ponijeti medical certificate. Jedan dan prije utrke, i to na talijanskom! A riječ je o kao međunarodnoj utrci! Da skratim, nekako sam se snašao. :) No, pouka priče, kada idete na utrke u Italiji, nosite sa sobom potvrdu liječnika da ste zdravi i sposobni za utrku. I no stress! :-)

startni broj

Kad su sve prepreke (valjda) bile srušene, (a neke ostale pikanterije oko utrke neću ni prepričavati), pokupih svoj goodie bag, i drugi dan rano ujutro krenuo sam autom prema gradskom stadionu Eugenio (gdje je nekada, u devedesetima igrao naš Goran Vlaović), otkuda su polazili autobusi za mjesto starta utrke.  Naime, uz maratonsku utrku koja kreće iz Campodarsego, mjesta 12km izvan Padove, start moje polumaratonske utrke zakazan je u mjestu Camposampiero (Selo Svetog Petra), udaljenog ravno 21km od centra Padove. U tome i jest jedan od posebnosti Padovanskog polumaratona: osim što se trči po posljednjoj hodočasničkoj ruti kojom je išao Sv. Antun 1231. godine na svojem posljednjem hodočasničkom putovanju kada je u 36. godini shrvan bolešću i umro, ova utrka ne trči se „u krug“, već linearno; ulazi se iz predgrađa u sam centar grada, na cilj koji prolazi uz samu baziliku Sv. Antuna, pa na ciljnu ravninu trga Prato della Valle, jednog od najvećeg, a kažu i najvećeg trga u Europi. Iako su i Talijani, pa tako i ja ušli u krivi autobus za stadion koji je vozio 20minuta do Camposampiedro, nekih 1h prije smo sretno došli do starta utrke. Kao i u subotu, u nedjelju ujutro padala je kiša, a neposredno prije starta, baš li ga je krenulo lijevati i postalo je lagano prohladno. :) U goodie vrećici s osobnim stvarima koja je išla u kamion na cilj utrke, bila je samo jedna duga majica, koju sam svukao, dok je za termoregulaciju i zagrijavanje tijela obučenog u kratke dresove pred sam start poslužila crna vreća za smeće. :)

Osobno sam za ovu utrku krenuo s drugačijom strategijom prehrane koju sam si zacrtao nekoliko dana prije, a ključno nekoliko sati i 1h prije same utrke, sa, naravno dozvoljenim suplementima koje sam nosio sa sobom. Imajući u vidu da će utrka biti ravna, i brza (pa to je dolina rijeke Po!) i znajući da će biti mnogo natjecatelja, krenuo sam ovaj put drugačijem strategijom; umjesto uobičajenog laganijeg starta na 5.05min/km, odlučio sam da na startu krenem brže. I tako bi; moj Endomondo je pokazivao prosječan tempo oko 4:40-4:44 min/km. Dobra prva 3 kilometra zaobilazio sam sporije trkače, i napokon se oslobodio slobodan prostor za stabilan tempo od 4:40-4:45min/km. Kišica je i dalje padala, ali sjetio sam se trenera Gorana koji bi rekao: „Ovo su idealni uvjeti za trčanje!“. :) Lagana kiša i temperatura oko 16-17’C, bez vjetra.  Zanimljivo je bilo putem susretati različite situacije, tipove trkača i trkačica, a posebno me se dojmio susret na 4.kilometru utrke mladog čovjeka koji je ispred sebe gurao kolica s bratom ili prijateljem, i to dobrim tempom od 4.55min/km. Dobacio sam: „Bravo, ragazzi!“, i produljio nadahnut dalje.

sv. ante

Ovakav dobar tempo sam dobro održavao čitavom rutom do 15km, kada sam nakratko pao na 5:03min/km, a onda sam opet potegnuo na 4:40min/km. Oko osamnaestog kilometra utrke mnogo je trkača „pucalo“; no ja sam prestigao, čini mi se, fizički jednog dobro utreniranog tamnoputog trkača, i jednu grupicu trkača u nekim klupskim bojama, što mi je dalo psihološki motiv da pojačam do kraja za mene, jakim tempom. Na 12.kilometru pri brzini od 4:42min/km me prestigao trkač koji je gurao kolica trokolicu sa svojim djetetom, no obeshrabrenje je kratko trajalo; bilo mi je lakše kad sam vidio na poleđini njegove majice natpis IronMan Austria. :) Ljudi iz predgrađa su zdušno bodrili sve trkače, i organizacija uz i pred samu utrku je uistinu bila sjajna.

Brojnim trkačima su 3 kilometra pred kraj pucali mišići i kod mnogo njih su pri ulasku u sam centar grada i finiš utrke nastajali grčevi, no, ja sam si za „zeca“ uzeo jednu djevojku s dobrim i stabilnim tempom, na čijoj je majici stajalo „Ferrara marathon“ i za kojom sam održavao tempo do cilja. :)  Umora nije bilo, jer sam pazio na tehniku trčanja, da ne dižem puls; kišica je rashlađivala tijelo, a kao što rekoh, imao sam drugačiju i dobru prehrambenu stategiju i redovitiju rehidrataciju. Uz to, organizacija utrke i mogućnosti odabira napitaka i energetskih sredstava tijekom utrke je uistinu bila odlična (Gatorade, voda u bočici, zaslađene naranče, banane, čak i keksi), i na tome čista petica za Padovljane! Nakratko sam tijekom osamnaestog i devetnaestog kilometra utrke povisio tempo na 4:38min/km, no ulaskom na skliske ulice i tipične kocke na ulicama starog grada u Padovi, pazio sam da se ne skršim (jer bilo je i intervencija Hitne pomoći), i uletio sam pokraj bazilike Sv.Justine na cilj jednog od najvećih europskih trgova s mojim novim osobnim rekordom. Moj Endomondo i netto vrijeme službenog rezultata je pokazalo 1h:41min:28sek, a gross time 1h:43min:28 sek; u sveukupnom poretku kao 586., a 158. u svojoj skupini.

bazilika sv. justine

Sve u svemu, poboljšao sam svoj rekord polumaratona za više od 4 minute, a obzirom na okolnosti, ovaj polumaraton ostat će mi u jako lijepom sjećanju. Sljedeće godine možda na maraton S.Antonio di Padova! :) A to što nas je službeni autobus izmorene nakon utrke vozio 45min dulje, u užarenom autobusu (prestala kiša i granulo sunce baš nakon završetka utrke) na krivi stadion na +25’c, to ćemo zaboraviti i prešutiti. :) Festina lentissime, lijepi grad, dobra organizacija same utrke, tipični talijanski šarm, to je sve (polu)maraton u Padovi!

Napisao: Nenad Bratković