Nakon jesenske pauze, od 11.11.2013. započeli su bazni treninzi za sljedeću sezonu. Prema programu mogli smo se odlučiti na treninge za maraton, polumaraton i rekreativno trčanje. Oduševljeni uspjesima trkačica i trkača kluba, koji su se na Ljubljanskom maratonu uspješno okitili titulama maratonaca, među nama ostalima rodio se izazov: dosegnutii taj visoki trkački cilj. Plan je bio nakon završetka baze utrka 06.04.2014. na Bratislavskom maratonu.

Međusobno su pljuštala pitanja: Hoćeš li trenirati za maraton? Ideš na maraton u Bratislavu? … Većina odgovora bila je: Pokušat ću, pa ću vidjeti. Među brojnima bila sam i ja. Trudila sam se odrađivati sve treninge 5 puta tjedno, u klubu ili sama. Katkada i nije bilo lako. Hladno, vjetrovito vrijeme, vlaga, umor koji se sa sve većim dužinskim treninzima sve više gomilao. Nisam imala namjeru odustati. Hrabrilo me slušanje iskustava ljubljanskih maratonaca koji su pričali kako im je bilo.

Završenim najdužim treningom od 35 km (čuvena ruta Jarun – Domovinski most – Jarun, via Jakuševec), kojem su prethodila skoro 4 mjeseca zahtijevnog treniranja, prilično umorna, rekla sam: Ja neću trčati maraton! Goran se nasmijao. :) Da, rekla sam, ovome danas treba dodati još 7 km, a to ne znam tko će umjesto mene istrčati. Tješio je Goran: Na utrci je to drugačije, doći ćeš odmorna, atmosfera utrke, adrenalin, ponese te i sve je puno lakše. Da, da, mislila sam si ne vjerujući, ali i nastavila s treninzima.

Kako se dan utrke u Bratislavi približavao, budućim maratoncima u grupi s kojom sam trenirala – Jelena, Tanja, Tanja, Ivana, Dora, Vinko i ja, raslo je uzbuđenje, neizvjesnost, želja za uspjehom, ideje estetskog imagea za „nastup“. Dogovoreno je da se u utrci držimo zajedno i tako utrčimo u cilj. Suzdržavala sam se prognoza i pribojavala neželjenog neuspjeha, ali sudjelovala u međusobnom hrabrenju. Zbog tempa kojim smo trebali trčati nazvali smo se „Turtlesi“.

IMG_2563

Na Pizza party-u, koji je upriličen za sve koji će trčati maraton u Bratislavi, samoj sebi sam se činila jako važnom, jer sam bila dio društva maratonaca i budućih maratonaca. Goran nam je podijelio važne informacije, savjete i upute za utrku koja je pred nama. Nove spoznaje i druženje poboljšali su mi samopouzdanje i sigurnost u uspjeh izazova zvanog maraton.

Kako ne bi izgledalo sve savršeno, priznajem da sam sa strahom isčekivala taj veliki dan. Naši treneri su uložili toliko truda, vremena, strpljenja da nam odmjere treninge, tempo, da nas pripreme za taj značajni događaj. A što ako ne uspijem? Osjećam strahopoštovanje prema svakoj dužini većoj od 15 km, a tek prema 42 km! Hoću li izdržati fizički, psihički? Hoću li ovo, hoću li ono, motalo mi se po glavi, izmiješano s najintimnijim emocijama koje su me u dane pred utrku obuzimale.

Sve ostalo, do starta maratona u Bratislavi mnogima je poznato, putovanje, zajedničko druženje, smijeh, veselo raspoloženje, međusobno hrabrenje, uvjeravanje u uspjeh. U strahu da baterija mojeg Garmina neće izdržati toliko sati do kraja utrke, s Kristinom sam dogovorila da koristim njezin sat. Malo prije kretanja na start stavila sam sat na ruku uvjerena kako sam shvatila funkcionalnosti korištenja. Približilo se vrijeme starta, pa sam s Vinkom krenula prema boksovima i našim kolegicama iz grupe. Masa ljudi, trkača u boksovima i oko njih. Čula sam da me netko iz boksa zove i ugledala Sandu. Okrenula se i potražila ulaz u boks, uvjerena da me Vinko slijedi. Kad sam ušla u boks i okrenula se oko sebe, više nije bilo nikoga iz Force. Svi su trkači bili okrenuti startu, a ja sam se, u pokušaju da nađem nekog Forcaša probijala između njih u suprotnom smijeru. Pogledom na sat vidjeh da do starta ima svega par sekundi. Dobro, nema veze što sam sama, naći ću svoje Turtlese nakon što startamo. Masa se pokrenula i ja s njima. Uključila sam sat. Trčeći, okretala sam se na sve strane tražeći poznata lica svoje grupe. Nikoga. Ugledah Gorana i Kristinu uz stazu. Gdje su moji, pitam? Pola minute ispred tebe, reče Goran, ali ti nastavi svojim tempom. Hm, dobro, možda ih sustignem.

IMG_3570

Pogledom na sat ništa nisam saznala, jer je sat pokazivao vrijeme 10:24. Uključim tipku za lociranje, odmah se pokazala lociranost. Tipka za startanje. Nakon nekoliko minuta pogledam sat i ništa nisam saznala, ne pokazuje tempo ni kilometre, ni vrijeme. Pojma nemam kojim tempom trčim, ali trčim dalje. Usput malo razgovora s nepoznatim trkačima, pokoji osmijeh, pozdrav navijačima, vidim i čujem Dašu kako glasno navija, trčim dalje. Malo vode na svakoj okrepnoj stanici. Ne slušam muziku dok trčim i nije mi dosadno, pa tako ni sada. Isključim nepotrebna razmišljanja, emocije i usredotočim se na trčanje. Pogledom pokušavam naći nekoga iz svoje grupe, ali nikoga. Staza polukružno zaokreće na jednom dijelu, pa sam vidjela i pozdravila mnoge brze i brže Forcaše, polumaratonce, maratonce, koji su jurili već u suprotnom smijeru. Još pokoji pogled na sat, ali kao i prvobitno ništa nisam saznala, unatoč ponavljanja radnji uključivanja i ostalog… Malo po malo i konačno sam sustigla nekoga iz svoje grupe, Dora. Zajedno smo trčale oko kilometar i došle do završetka polumaratonske dužine. Pogled na službeni sat (konačno neki sat!), hm, još toliko i bilo bi dobro, pomislih.

Trčim dalje u istom tempu (barem sam tako mislila, jer mi je sat i dalje nepoznanica), ostavljam Doru. Čujem Gorana „Idemo Ljerka, idemo. Jelena je malo ispred tebe!“ i Kristinu: „Bravo Ljerka!“. Eto mi vjetar u leđa mojih trenera. Sustižem, prestižem Jelenu. Uh, sada onaj dugački ravni komad. Jasna mi je kasnije rekla da su polumaratonke taj dio nazvale „cesta za Dubec“. :) Trčim, nema zaustavljanja, nema sata, nema pokatazelja tempa. Ima Forca trkača koji su ispred mene, sada već u suprotnom smjeru. Međusobno se hrabrimo. Nakon okreta „u Dupcu“, vidim svoje kolegice iz grupe, koje sam tražila od starta. Nešto su iza mene i hrabro savladavaju stazu. Sada još do centra grada, pa još malo i cilj nije daleko. Uzbrdica prema starom dijelu grada, uh, uh, nije strašno jer stiže bolji dio nizbrdo. Na stazi vidim ostalo još malo trkača i navijača, ali ne suzdržavaju se od riječi navijanja.

IMG_3643

Osjećam muskulfiber u mišićima nadkoljenica. Ma kud baš sada!? Ljuta sam, sve teže dižem noge. Teško mi je, „I mora ti biti teško“ zvonile su mi u glavi Kristinine riječi. Odjednom gromoglasno navijanje, ovacije, povici, bodrenje. Yeeees, to su moji, moji Forcaši koji su završili svoje utrke, moji treneri! Sretna sam i vesela. Izdrži još malo, rekoh si. „Koliko još do kraja?“ pitam Kristinu, jer nisam pratila oznake kilometara uz stazu. Prošla sam stazu jednom i nastojala zapamtiti kako izgleda, za drugi krug. Ne zanimaju me kilometri, znam da ih ima 42 ukupno. Moža ću jednom kada budem iskusnija trkačica o tome voditi računa. Kristina me dodirnula i ohrabrila u prolazu. Shvatila sam to kao njezino vjerovanje u mene i uspjeh. Još odlučnije sam nastavila, ali muskulfiber me usporavao. Na još jednom polukružnom okretištu upitala sam redare koliko do cilja, s osmijehom su rekli „Two“. Još dva uz obalu Dunava, moram to izdržati. Malo sporije, malo brže, malo sporije, malo brže… Ponovno sam naišla na moje trenere i Forca navijače. Pa tko ne bi trčao uz ovakve navijače!? Još malo, još malo… vidim cilj i vrijeme iznad njega! E, neće biti duže od 4:30:00!!! – pomislih. Potrčala sam svom preostalom snagom i uletjela u cilj sretna, oduševljena, u nekom transu, još nesvjesna što je iza mene. Istrčala sam svoj prvi bezvremenski* maraton.

Mislila sam da će mi ovo, ako istrčim, biti prvi, zadnji i jedini maraton u životu. No, svaka minuta, svaki kilometar, svaki napor treninga vrijedni su svih osjećaja nakon ulaska u cilj – i sreće i veselja i uzbuđenja i zadovoljstva i boli i umora, osjećaja pobjede nad samim sobom i još puno, puno toga. Zbog svega sam vrlo brzo nakon ulaska u cilj počela razmišljati o slijedećem maratonu. :)

*izraz dragog FiveFinger kolege Ivana

Napisala: Ljerka Margetić, maratonka

Garmin zapis Ljerkinog prvog maratona