Počelo je kako to i obično biva, slučajno. Zapravo, kad pogledaš i nema slučajnosti.

Uglavnom, te zime 2013. godine slučajno sam vidio oglas za upis u nekakvu školu trčanja za odrasle. Mislim si koja škola za odrasle, koja šala i idem ja to malo istražiti. Kratki opis mog dotadašnjeg stanja: fizički totalno neaktivan, nesportski tip totalno. A ova školica nudi program od početnika do polumaratona nakon 6. mjeseci. I ja ovako tvrdoglav kakav jesam odlučim se na to upisati. Naravno da su me svi sa čuđenjem odgovarali, posmjehivali se mojoj ludoj želji da počnem trčati i istrčati taj polumaraton. Mislim si polumaraton, tada mi je to tako zvučalo i nestvarno i neostvarivo.

I tako nakon polugodišnjih priprema istrčavam i ja polumaraton u Zagrebu, sa vremenom 1.53.. O.k. moglo je biti i bolje, nećemo sad to analizirati, sad idemo na program priprema za maraton.

Dakle, nova škola i novi početak, od kraja 9. mjesca 2014. godine sam u A.K. Forca.

Redaju se tako treninzi, neki lakši, neki teži, trčanje na svoju ruku i tako.

Uglavnom, pripreme su bile u razdoblju od 10.11.2014. godine pa sve do utrke u Trevisu 01.03.2015.godine.

Najprije malo statistike : od 10.11.2014. do 01.03.2015. godine prema programu smo trebali istrčati 880,20 km, ja sam od toga istrčao 715,03 km, što je 81,23 % planiranih priprema. Uglavnom sam se držao zadanog programa u grupi, osim što sam ponekad trčao samostalne treninge malo brže.

Ukupna kilometraža

Ukupna kilometraža

I tako sve ide po planu i programu, bez nekakvih problema u brzini i dužini treninga. Sve do zadnje dužine od 40 km. Po planu je bilo 40 km, ali s obzirom na vremenske prilike/ neprilike trebali smo trčati 6 krugova oko Jaruna, što je nekih 38-39 km. Ta dužina mi je bila jako težak trening, što od prevelikog umora, od iscrpljenosti, do loših vremenskih uvjeta , snijega, leda , zime. Taj dan sam ozbiljno promišljao da ja to više ne mogu, da meni to sve ne treba. Bio sam ljut na sav svijet, na sebe, na trčanje. No i to je srećom trajalo par dana pa sam nastavio sa pripremama za maraton, u nešto lakšem ritmu.

Iz priloženog grafa je vidljiv napredak, odnosno broj istrčanih kilometara po tjednima.

Kilometraža po tjednima

Kilometraža po tjednima

Uglavnom pripreme su odrađene do kraja, zadnjih dana sa nervozom i iščekivanjem prvog maratona.

Nervoza

Kako će se kasnije ispostaviti nisam bio jedini koji nije spavao danima prije utrke, iako su se svi trudili izgledati smireno i opušteno. Ja mogu zapravo samo malo iz mog iskustva analizirati par dana prije utrke. Ne znam odakle prije da počnem, od buđenja u 2 ujutro po noći, do ubrzanog lupanja srca, do sanjanja nekih čudnih snova…

Naravno da su ljudi saznali za moju nervozu, pa su me i zezali. Kako je rekla kolegica Marijana koja je bila iza mene u busu „Znači da ti je stalo“. Zapravo to je to. Znači da mi je stalo..Ipak je mi je to prvi maraton, ipak sam se pripremao za njega, ipak sam se odricao dosta stvari u toku priprema. I sad ako ne istrčim nešto bi me grizlo. Nije da će svijet propasti, nije da će se zemlja prestati okretati, ali to je neki moj trenutni cilj koji sam planirao ostvariti. Kako je moja zakonita znala reći „Pa to ti je samo maraton“.. hahah.. „Samo“.

Start

I tako, stojim ja na startu okružen mojima iz grupe 2A i zapravo razmišljam, mislim, zapravo ne mislim. .. samo da počne start pa da krenemo..

I lagano nestane nervoze, nekako se sve posloži… to je to.. idem na prvi maraton..

Prvi kilometar smo se probijali, malo usporili sa tempom, ali dok se gužva malo smanjila počeli smo i držati svoj zadati tempo od 5,20.

I tako trčim, mislim si kako mi je lagano., kao neki dužinski trening. Kilometri se redaju…malo brzam po običaju, ekipa me usporava.. Grupe ljudi navijaju oko ceste, baš impresivna slika.. I ljudi viču „Forka bravo … bravi…“, malo ih buni ono slovo c u nazivu kluba na majici.. ali sve skupa simpatično..

Rijeka ljudi po cesti, klinci koji žustro navijaju i koji daju pet.. sve te nekako digne.. vidiš im sjaj u očima i oduševljenje, zapravo poštovanje..

Vesela 2a ekipa

Vesela 2a ekipa

Pratimo tako par kilometara i Talijana Roberta i trčimo zajedno..već smo i prijatelji.. kasnije smo ga pogubili…tako smo primili u naše malo jato i jednu tetu za koju se kasnije ispostavilo da je tu sa naših prostora.. a glavno da smo je iskomentirali .. kasnije je i ona nestala..

I redaju se kilometri, uglavnom po planu…pijemo redovno na okrepnim stanicama, cuclamo gelove, ja još i imam čarobni napitak sa limunom i medom.. sve po planu..

21 kilometar smo prošli po planu 1.52.. točno za maraton od 3.45.

Sve tako nešto mislim di je taj neki zid o kojem svi pričaju..Meni sve to djeluje kao neki malo brži dužinski trening..

Držimo se zajedno na okupu… trčimo .. uronjeni u neke svoje misli…

Dolazi 30, dolazi 35… osjećam da mogu … na 36.kilometru kaže Jelena i Darijan… idi ne čekaj nas.. Ubrzavam na 37..već na 5,05.. i tako par kilometara… Trčim sam sa svojim mislima, oko 38. prelazim kolegu iz Force… viče bravoo.. idem dalje.. Na 39, 40 tempo lagano pada… taman je i sunce upeklo meni za inat.. ne mogu više … nikako do kraja… u daljini se čuje glasno navijanje…povuklo me.. cilj je već tu… ulazim u stari dio grada, one ploče i zavoji su me dotukli.. vidim ekipu iz Force navija, viče, slika..Bravo navijači.

Cilj

I prolazim 42 kilometar, atmosfera se usijava, vidim cilj, ubrzavam , na cilju dižem ruke , smješkam se sam sebi ne vjerujem… Pa to je moj prvi MARATON…Bravo Romani… 3,44 sve po planu i programu… Dolazi Goran, čestita.. još sam u šoku, emocije se miješaju, od uzbuđenja, ushićenja.. još ne vjerujem.

Iza mene dolazi Jelena, Darijan, i ostali iz grupe 2A Mirko, Ana, Mario, Nikola, Martin.. bravo ljudi… prejaki ste…

…ulazi i Ivan Bašić.. bravo Ivane., vidiš da se sve može.

Padaju zagrljaji, poljupci, suze radosnice .. čestitke sa svih strana… Bravo svi..…

Hvala Igoru šta je pazio na mene nakon ulaska u cilj, Jeleni i Nikoli šta su mi pomogli kasnije zavezati tenisice… ljudi naklon…

Hvala Goranu i njegovoj ekipi što su me primili u klub, kolegama trkačima i mojim sukolegama iz Grupe „2A“ ( nadam se vas nisam ponekad previše zagnjavio sa žuganjem oko tempa trčanja ( opaska žuganje znači prigovaranje)). I naravno hvala mojoj Marijani na podršci i strpljenju.

Toliko od mene.. naravno i čestitke Goranu na novom rekordu..Bravoo..

Bravo svi… Do nekog drugog maratona..

Napisao: Romani Gulan