Kad me Goran pitao jesam li voljan napisati neki tekst za stranicu kluba ishitreno sam odgovorio naravno ni ne sluteći koliko će to zapravo biti teško. Jedan od uvjeta je bio da tekst pošaljem do kraja 2014. godine. To sam zajebao. Svašta mi se dogodilo u prošloj godini i uspio bi pronaći dobre razloge za kašnjenje. Kraj godine je obično dobar period za retrospekciju ali kad god bi krenuo pisati – blokada. Na kraju sam odredio datum i čvrsto odlučio da ću nešto skucati do tada i poslati. Iskreno, kakve god bile obaveze, koliko god se činilo da nema vremena, ma kakve razloge navodio to ne može biti i nije stvarni razlog nepisanja. Ali što je? Vjerujem da sam ga naposljetku otkrio. Trčanje je suštinski izmijenilo način na koji živim, način na koji mislim. Dobar dio života sam proveo u prekomjernoj retrospekciji, analizirajući svaki događaj, svaki planirani korak a da ga ponekad nisam ni napravio. Dakle, tipična postmoderna pozicija pasivnosti u kojoj misliš što si i kako trebao napraviti u prošlosti ili misliš i planiraš što napraviti u budućnosti. Shvatio sam da zahvaljujući trčanju puno više živim u trenutku i da bolje postavljam buduće životne ciljeve u smislu njihove osnovanosti i usklađenosti s realističnim parametrima i ne opterećujem se previše s onim što je bilo. To naravno ne vrijedi za trkačke ciljeve. Ova zadnja rečenica mi se čini kao dobar uvod u kratki pregled najznačajnijih događaja moje trkačke karijere (bez brige, samo prve utrke). Trebao bi još napomenuti da zbog protoka vremena nisam ostao imun na optimizam pamćenja pa su neki događaji opisani manje dramatično nego što su u stvari bili. Malo žalim što nisam to tada opisao jer vjerujem da su se bitne promjene u mom životu dogodile upravo kad nije sve išlo po planu, kad sam bio ozlijeđen i sjeban.

Prvi službeni polumaraton istrčao sam u travnju 2013. u Beču iako sam ga prema programu škole trčanja trebao istrčati u jesen 2012. u Zagrebu. Startao sam iz zadnjeg boksa i bio krajnje razočaran vremenom dok nisam skužio da postoji bruto i neto vrijeme (trebalo mi je cca 20 min da prođem kroz startnu liniju). Nisam trčao zagrebački polumaraton zbog ozljede koljena za koju sam isključivo ja odgovoran. Jednostavno nisam slušao Gorana i bio sam preambiciozan. Činjenica da nisam slušao trenera me ne čudi ali pamtim da me probuđena ambicija iznenadila jer prije bavljenja trčanjem nisam imao baš neke visoke životne aspiracije. Tada sam krivo zabrijao kako trčanjem mogu ispitati granice vlastitih mogućnosti dok ih u svakodnevnom životu, u drugim sferama djelovanja, u biti, ne ispitujem. Ispitivao sam granice fizičkim naprezanjem. Uvjet uspješnosti ispitivanja je maksimalizacija naprezanja. Ispitivanje kroz naprezanje nudi priliku za brutalno, iskonsko upoznavanje sebe samog, ne samo na fizičkoj već i svim ostalim razinama. Jasno da se tako ne smije i ne može dugoročno trenirati te da su me takvi treninzi i takvo isforsirano trčanje vodili u ozljede. Ozljedu nije bilo moguće poreći, s njom sam se morao suočiti, a suočenje je bilo bolno ali spoznajno vrijedno. Isprva sam bježao od stvarnih misli i osjećaja vezanih uz ozljedu u stilu ‘nije to bitno’, ‘ma ko ga jebe pa nije trčanje sve u životu’. Nisam uspio inhibirati planirane ciljeve i želje. Kakva nepravda. Smatrao sam kako sam puno uložio i razočaranje je bilo golemo. Od tog trenutka kao da sam bio još više ozlijeđen, još bolesniji. Potom je uslijedila faza prebacivanja odgovornosti, faza ljutnje i zavisti usmjerena prema zaista najbližim kolegama trkačima. Na zagrebačkom polumaratonu dogodio se vrhunac te faze. Došao sam ko fol podržati kolege i veseliti se njihovom uspjehu. Reći ću samo da moja podrška i nije bila najiskrenija. Zbog svega toga bio sam još jadniji. Srećom, dogodio se preokret i na neku foru uspio sam svoje razočaranje, samosažalijevanje i ljutnju pretvoriti u nove izazove i neko novo djelovanje. I to više puta jer se svako malo strgam, ili me nešto boli. Umjesto da se dodatno deprimiram, promijenio sam pristup i vrijeme izlječenja ubrzavam nekim drugim aktivnostima o kojima sam razmišljao ali nisam imao hrabrosti, volje ni želje da se njima zaista počnem i baviti. Tako sam primjerice upisao i završio Centar za ženske studije, combo ples u zagrebačkom plesnom centru, skočio padobranom, aktivno boksam, istrčao sam Traversu itd.

IMG_3404

Prvi službeni maraton istrčao sam u listopadu 2013. u Ljubljani i pamtim da sam bio ‘pozitivno razočaran’ ishodom. Totalno sam se razvalio, rasturio sam koljena, sam maraton je u drugom dijelu bio totalna agonija, sve me živo boljelo i opet sam za sve to bio odgovoran. Prvo, moja odgovornost očituje se u nerealnoj odluci da ću prvi maraton istrčati u vremenu 3:15. Drugo, postojala je osoba koja je savršeno znala uskladiti očekivanja i trenutne mogućnosti, osoba koja me obavijestila o rizicima, osoba koja je dala jasne upute kako umanjiti rizik. Jasno, mislim na Gorana Murića, kome je reći hvala iz svojih sebičnih razloga tako nedostatno i jadno. Na početku ‘trkače karijere’, opisao sam ga kao državnog prvaka Hrvatske u maratonu, odličnog trenera, profesora kineziologije, dobrog druga i kolegu. Nerijetko su se ljudi o kojima sam imao dobro mišljenje pokazali pravim seronjama. Upišem kriva očekivanja a i sam sam veliki seronja i začas ispadne sranje. No dogodi se i da te tu i tamo neko iznenadi pa pišeš o tom nekom trudeći se da ono što pišeš ne ispadne jeftini panegirik (uzalud mi trud). Goran Murić je za mene puno više od vrhunskog sportaša i trenera, vrhunski je čovjek; skroman, vrijedan i meni jako inspirativan. Prema njemu osjećam veliko poštovanje jer je potaknuo moju osobnu promjenu. Eto Gorane, hvala ti na svemu; na tvom dosadašnjem i budućem trenerskom vodstvu, na ideji osnivanja trkačkog kluba Forca. Iskreno želim da taj tvoj dugo željeni projekt bude uspješan. Pravo je zadovoljstvo biti mali dio te lijepe priče. Doduše, malo si seronja jer si mi u Firenci skinuo rekord kluba u maratonu (2:37:33) i to s jebačkim brkom na faci. Ajde s tim još mogu živjeti ali me ozbiljno počinju brinuti mladi lavovi AK Force. Da nije Pavelića i Legolasa razmislio bi o prestanku trčanja. Znači, moja odgovornost očituje se u zanemarivanju Goranovih savjeta. Treće, neki ciljevi ne jamče izvjesnu realizaciju. Činjenica je da u trenutku trčanja prvog maratona nisam naučio gotovo ništa iz prijašnjih iskustava … i tužna je činjenica da bi ga danas jednako tvrdoglavo i glupo trčao. Uglavnom, nekako sam se došlepao do cilja … kad tamo … nikakva katarza, nikakva euforija već više neka praznina … neka divna besmislenost. To je jednom prilikom dobro opisao Wroga sjetivši se Douglas Adamsa i njegove knjige Vodič kroz Galaksiju za autostopere u kojoj superračunalo Duboka misao na pitanje Što je smisao Života, Svemira i Svega poslije sedam i pol milijuna godina kalkulacija odgovara 42. Sam autor je u više navrata rekao da je taj broj besmislen, da je odabran slučajno te da je, unatoč brojnim teorijama koje se bave značenjem, posrijedi šala. To je vjerojatno točno ali i meni se čini da bi, ako već postavite tako blesavo pitanje o smislu života, svemira i svega ostalog, odgovor lako mogao biti 42, ili preciznije, 42.195.

Nakon prvog istrčanog maratona tražio sam Helenu a ona se glasno smijala negdje iz publike i snimala me kako izgubljeno bauljam. Kad sam ju naposljetku uočio, prišao sam joj te je uslijedio otprilike ovakav razgovor:

-Bravo, čestitam. Kako se osjećaš? – pita ona zajebantski.

-Katastrofa.

-Hoćeš li to ponoviti?

-Pa … hoću. – odgovaram posve siguran u to.

Život piše najbolje priče. Zaista to mislim, nisam sarkastičan. Helena mi je dala sve potrebno vrijeme za treninge i ostale aktivnosti kojima se bavim. Bespogovorno, bezuvjetno, bez vrijednosnog suda, bez ikakve analize … iskreno … onako samo … uživaj u svojoj ludosti, u svom fatalizmu. To zavrjeđuje zahvalu. Znam da ju ne tražiš, znam da ju ne očekuješ, znam da je patetično ali baš me briga: Helena, hvala ti.

AK Forca - finišeri

OK je osjećaj završiti utrku ali one zaista nisu bit priče, one ne daju smisao. Mislim da bit leži u samim treninzima, u njihovom svakodnevnom dosadnom ponavljanju, u trenutku kad oni napokon postanu navika. Treninzi su postali dio mene čak kad i ne treniram. Zbog njih sam neke loše navike zamijenio dobrim i naučio praktične životne lekcije koje svakodnevno primjenjujem. Stekao sam tu neku ustrajnost i usredotočenost koju prije nisam imao i ostvario dosta toga u raznim životnim sferama čak i kada okolnosti nisu bile najpovoljnije. To se možda najbolje očituje u događaju koji ne samo da mi je obilježio prošlu već će u velikoj mjeri odrediti i nadolazeće godine. 17. studenog 2014. postao sam tata blizanaca: Tina i Vite. Iako je priča o Tinu i Viti počela puno ranije bitan simbolični moment ima Traversa koju sam trčao na Bublićev prijedlog (hvala Ivanu na nagovoru i nadam se da ćemo istrčati Zagreb-Čazmu kako smo planirali). Ivan je odlično opisao tu utrku (http://atletski-klub-forca.hr/konacno-traversa/) ali je bio diskretan i nije otkrio taj simbolični moment. Ukratko, svaki put kad pogledam Medvednicu sjetit ću se Heleninog poziva koji sam primio kod odašiljača na Sljemenu, poziva u kojem sam doznao da ću postati tata blizanaca i moje prve reakcije: A u pičku materinu! Otrčao sam Traversu pod dojmom te vijesti i danas ju pamtim kao jednu od dražih utrka iako nisam osobiti ljubitelj brdskih staza i prirode. Jasno, pamtim još puno toga lijepog s ostalih utrka: PB na polumaratonu u Bratislavi, Wings for Life, držanje za rukice s Pejakom u Kutini… No, da se vratim na priču o klincima do kraja. Helena je prijevremeno rodila na svoj rođendan (prava vještica) a ujedno i Međunarodni dan svjesnosti o prijevremenom rođenju. Inače 1. listopada hospitalizirana je zbog čuvanja trudnoće i ukupno je u bolnici, računajući vrijeme prije i nakon poroda, provela 95 dana. Od toga sam u posjeti bio 91 dan, jedan sam izostao zbog ljubljanskog maratona i tri zbog viroze. Nije sve išlo po planu ali nismo klonuli duhom. Pri tom ne mislim da smo bili ufurani u ono banalno pozitivno razmišljanje ili self-helperske pizdarije. Upravo suprotno, glavni moto nam je bio: Što bude bit će. Taj moto je egzaktniji od pozitivnog Sve će bit dobro jer život obično nije tako podešen i nemoguće je izbjeći negativna iskustva. Ali je moguće naučiti se nositi s njima i biti cool, jednostavno drugačije reagirati na stres, strahove, probleme i sl. Meni je trčanje nedvojbeno pomoglo da sve to lakše podnesem, da ne klonem duhom, da ne zabrijem neki krivi film. E sad, na ovom mjestu bi mogao razmotriti odnos trčanja i zdravlja s tim da se uopće neću truditi govoriti u prilog trčanju. Polazim od pretpostavke da je totalno nezdravo trčati, da ću razvaliti zglobove i koljena, da će trčanje imati poguban učinak na moje srce, da ću biti trajno anemičan itd…. i zaboli me. Goran mi javio kako je u Firenci jedan trkač umro po ulasku u cilj. To je potaknulo gomilu članaka i komentara o štetnosti dugoprugaškog trčanja. Moja prva misao je bila: Kakva predivna smrt. Jedina bolja koju mogu zamisliti je otkazivanje srca prilikom seksa. Meni su periodi bez trčanja, dakle periodi ozljeda, bili plodonosni jer sam se trudio primjenjivati tu nekakvu trkačku radnu etiku i kad ne trčim. Trčanje me naučilo podijeliti vrijeme i donekle snagu, i ponavljam, naučilo me ustrajnosti, ohrabrilo me za prihvaćanje novih izazova. Jasno, ima faza kad mi se gade i tenisice i nasip, kad mi pogled na slučajne trkače u onim fluorescentnim šuškavcima izaziva mučninu, kad osjećam samo bol, umor i iscrpljenost … tu pomogne navika. Dovoljno je izaći, kratko se rastegnuti i učiniti prvi korak a ostalo se dogodi gotovo automatski; umor nestane, dan je zaokružen i ponovno sam uravnotežen.

Eto, napisao sam to što sam imao. I ne vjerujem da ću skoro pisati o trčanju, baš je to jalov posao. Trčanje treba iskusiti … ovako se svede na puko blebetanje. I za kraj, naravno, parola. Radi se zapravo o stihu iz pjesme Gustava Krkleca koji pamtim još iz osnovne škole i čini mi se prigodnim s tim završiti:

Život je pokret, probudi se i kreni! Ili stani, zaspi i ne upisuj školu trčanja … sprcaj još koju godinu života i ne otkrij svoje potencijale. :)

Napisao: Enes Sedić