Moja priča s trčanjem počinje prije otprilike godinu dana kada mi je u ruke došla knjiga od Haruki Murakamija „O čemu govorim kada govorim o trčanju“. Knjiga me je insprirala da se i ja pokušam aktivirati nakon višegodišnje pauze od bavljenja bilo kakvim sportom, jer sam u to vrijeme imao 33 godine, baš koliko je imao i autor kada se počeo baviti trčanjem. Ako je dobro za Murakamija, sigurno ne može biti loše ni za mene pomislio sam. Ali bio sam u krivu. Već nakon nekoliko samostalnih treninga počeo sam osjećati neku težinu u koljenima, koja se potom pretvorila u bol zbog koje sam trčanje vrlo brzo ponovo stavio na čekanje. Ispostavilo se da trčanje i nije takav gušt kako je Murakami pisao… Kasnije sam negdje pročitao da tijelo nakon 30-te zaboravi da je ikad bilo aktivno, ako se zapostavi bavljenje sportom, i da treba krenuti postupno, lagano, i naviknuti prije svega mišiće, kosti, tetive i ligamente na nove napore kojima izlažemo tijelo. Bilo mi je teško prihvatiti da moram stati trčati ne zato što ostajem bez zraka, već radi boli u koljenima koja nisu mogla amortizirati nove šokove.

I tako zaboravljam na trčanje do kraja 10 mjeseca kada mi od prijateljice na mail stiže link za upis u jesensku školu trčanja u AK Forci. Mislio sam da možda ne bi bila loša ideja probati s tim, iako nisam baš bio oduševljen idejom da ću trčati sa velikom grupom ljudi i možda se osramotiti ako ih ne uspijem pratiti negdje na polovici puta. Škola je doduše već napravila 8 tjedana treninga, tako da sam se morao priključiti ljudima koji više nisu bili potpuni početnici. U početku je bilo sve super, a onda ponovo ozljede, pa slijedećih par mjeseci tijekom zime treniram samostalno, i to polako sa puno plivanja, hodanja, vježbi snage. Postupno uvodim lagano trčanje, kad sam osjetio da mi je tijelo na to spremno. Kad se danas sjetim tog razdoblja i pročitam neke tekstove iz svog dnevnika treninga kojeg sam vodio u to vrijeme, vidim koliko sam u međuvremenu napredovao i kako se sav taj trud na kraju isplatio J.

Od siječnja 2014 ponovo počinjem sa grupnim treninzima u AK Forci i nastojim biti što je moguće redovitiji na treninzima na kojima sam stvarno uživao, i poslije svakog treninga se u pravilu osjećao pun energije, bez obzira u kakvom stanju bi na njega došao. Na treninzima sve više uviđam kako su i one komplementarne stvari, poput vježbi snage koje smo radili 2x tjedno jako korisne jer  mi je postupno bilo sve lakše trčati i sve manje sam imao problema sa ozljedama.

Klupska trening utrka 15.3. na nasipu

Klupska trening utrka 15.3. na nasipu

Na proljeće sam počeo polako razmišljati kako bi se mogao početi pripremati za neku utrku, kako bi motivaciju na treningu mogao fokusirati na neki konkretan cilj, a kako se na treninzima i stranicama kluba spominjao Plitvički polumaraton, pomislio sam da to možda ne bi bio loš izbor jer je utrka u Nacionalnom parku pa je sigurno pravi doživljaj trčati tamo. Nažalost, ili na sreću, nedugo nakon što sam se odlučio za tu utrku i počeo s klubom pripremati za istu, dobivam priliku raditi za jednu našu firmu u Njemačkoj. Nakon par dana razmišljanja odlučujem prihvatiti taj posao, iako mi je bilo žao što neću više moći dolaziti na treninge AK Force. Na odlazak u Njemačku ipak nisam gledao kao na kraj mojeg bavljenja trčanjem i sportom općenito, štoviše, već prvi dan po dolasku odradio sam svoj prvi trening trčeći uz rijeku Majnu, budući da sam prvo vrijeme proveo u Frankfurtu. Oduševljen odličnim stazama za trčanje koje sam našao u tom gradu, nastavio sam redovito sa treninzima, a kako sam neposredno prije odlaska kupio i Garminov sat, bilo mi je puno lakše pratiti i kontrolirati trening kojeg želim napraviti.

Uskoro se selim u grad Ingolstadt smješten u pokrajini  Bavarskoj na jugu Njemačke. Tko se kuži u aute ovaj mu je grad možda poznat, jer se tu nalazi tvornica Audija. Grad je u Njemačkoj poznat i po svojim fakultetima pa je dosta studenata u gradu zbog čega mi je bilo poprilično teško naći smještaj kad sam dolazio.  Prije dolaska u sam grad uspio sam pronaći jednu grupu trkača koja se sastaje jednom tjedno i zajedno trči po planu kojeg odredi voditelj grupe. Prvi dan po dolasku odrađujem trening s njima, a kako su Nijemci jako ljubazni nije bilo problema sa uklapanjem. Međutim nažalost, uskoro ne uspijevam dolaziti na vrijeme na treninge te grupe, budući da se selim na drugi dio grada. No nastavljam sa trčanjem po predivnom gradu, i to najviše po stazama oko jezera u blizini centra grada.  Moram priznati da mi je trčanje puno pomoglo u savladavanju stresa privikavanja na novu sredinu, novi posao i ljude, jer bi se poslije svakog treninga osjećao nekako bolje.

Kako sam se htio okušati na nekoj utrci, potražio sam što se nudi na nekoj meni najbližoj lokaciji, i u terminu do kojeg bi se mogao dobro pripremiti. Pronašao sam polumaratonsku utrku u gradu Nürnbergu 24.8.2014. koji je od Ingolstadta udaljen nekih 90km, a kako postoji odlična veza vlakom do tamo, i kako je utrka pada u nedjelju, odlučio sam se prijaviti, jer je bila dovoljno daleko da se stignem pripremiti a i održavala se u nedjelju kada sam znao da neću sigurno raditi.

Treninzi su dobro napredovali, iako iz sadašnje perspektive mogu reći da  možda nisu bili najbolje strukturirani, i kako sam se možda pretrenirao prije utrke i nisam fazu taperinga shvatio najozbiljnije.

Konačno je došao i dan utrke i sve do samog starta išlo je po planu. Ujutro sam se ustao nekih 3 sata prije utrke, doručkovao, popio dovoljno tekućine i uputio se u Nürnberg. Start je bio u 9h, u šumi „Lorenzer Reichswald“ u jugoistočnom dijelu grada, na za mene idealnih 12 stupnjeva. Prilikom priprema za utrku samo sam se nadao da ne bude prevruće, iako ni to možda ne bi bio problem jer je veći dio staze bio kroz šumu. Na samom početku imam problema sa paljenjem Garmina kojeg sam uspio uključiti tek nakon 1 km. Krećem lagano svjestan da je dug put preda mnom i da moram dobro rasporediti snage. No nakon par kilometara odlučujem malo ubrzati i pokušati pratiti grupu od tri trkača ispred mene. Oko 9 km uzimam svoj prvi gel, kojeg isprobavam prvi put u životu i uviđam da mi je to bila greška. Trebao sam isprobati gel barem jednom na treningu kako se ne bi šokirao kako su zapravo odvratna okusa. Srećom uzeo sam gel koji je dosta rijedak pa sam ga mogao dobro protjerati kroz grlo (imao je okus kao koncentrat soka naranče). Ne osjećam da mi je nešto pomogao, ali bi vjerojatno osjetio posljedice da ga nisam uzeo J. Između 8 i 10 kilometra počinju uzbrdice koje mi nimalo ne pašu jer sam većinu svojih treninga napravio na relativno ravnim stazama, tako da mi tempo pada a grupica trkača koju sam slijedio mi bježi iz vidokruga. Propada mi plan da nastavim trčati za njima u tempu 5:15 do 5:20 min/km, a onda ih slavodobitno prestignem netom prije cilja dok mi gledatelji skandiraju. Tempo dakle pada ali ne odustajem i nemam većih problema sa disanjem, bolovima ili s nečim drugim. Oko 15 km uzimam drugi gel, i nastavljam sa trčanjem, pomalo rezervirano štedeći snagu u namjeri da ubrzam u zadnjih par kilometara. Kako sam propustio pratiti prvih kilometar na Garminu, morao sam dodavati pretpostavljene minute na ono što vidim na satu kako bi procijenio kako napredujem. Noge mi postaju sve teže, počinju i problemi s disanjem, pa se pitam da li su one uzbrdice ipak ostavile traga, i ubrzo mijenjam plan da ću išta ubrzavati već nastojim ne gubiti dalje tempo koji sam imao u to vrijeme (oko 5:30 min/km).

Zadnjih 1.5 km počinje kiša i ja počinjem imati problema sa praćenjem staze jer mi se naočale moče. Nažalost skrećem na dio puta koji nije bio dio staze do cilja i trčim nekih 20-30 metara u krivom smjeru ali se ubrzo vraćam na pravi put kad sam skužio da me nitko ne slijedi J. Zadnjih 200-300 metara ubrzavam i dajem sve od sebe da prođem kroz cilj što brže. Konačno vrijeme 1h:58 min (link na web stranicu sa rezultatima: http://www.runningconcepts.de/nuernberger_halbmarathon.html).

Pobjednici

Pobjednici

Prvih pola sata osjećam zadovoljstvo  što sam uspio istrčati svoj prvi polumaraton. Ipak, nakon što sam došao sebi i popio malo bezalkoholne pive, jedan dio mene koji valjda nije bio dovoljno prebijen pitao se da li sam možda mogao brže, jesam li stvarno dao sve od sebe i jesam li pogriješio negdje u pripremi za utrku? Nedoumica se pojačala slijedeći dan kada na moje iznenađenje nisam imao nikakvih upala mišića ili drugih bolova. Vjerojatno  sam pogriješio u nekom segmentu treninga, moguće baš u zadnjem tjednu kada se nisam dovoljno naspavao i dao tijelu šansu da se oporavi od treninga. No sve su to korisne informacije i iskustva koja ću sigurno koristiti u budućnosti. I zato je velika prednost trenirati u klubu gdje te netko stručan može voditi na putu ka napretku.

Zbog svega gore navedenog, mislim da je upis u školu trčanja AK Forca za mene bio pravi potez, jer bi sam sigurno negdje posustao uvjeren da trčanje jednostavno nije za mene, i da je Murakami vjerojatno samo jedan običan mazohist.

I zato hvala svim trenerima u klubu koji su me uveli u svijet trčanja, koji su mi pomogli da zavolim trčanje i da mi ono postane dio tjedne rutine. Sigurno je da ću i dalje nastaviti s trčanjem jer mi ono sada više nije patnja kao prošle godine u ovo vrijeme, nego zadovoljstvo!

Napisao: Tomica Čudina