Nisam neki književni talent, ali vidjevši neke druge stranice, nekih, nama svima poznatih škola i klubova, zaključila sam da bi ipak trebalo „pojačati“ članke na stranici našeg kluba. Pisat ću o iskustvima dugih treninga koji prethode maratonu. Mislim da su priče o prvim početničkim kilometrima i polumaratonima iscrpljena tema. Da ne govorim o tome kako je trčanje nekome promijenilo život! O tome svi već sve znamo!

Stoga, pišem ovo kako bih potaknula sve one koji imaju volje i želje, zajedno sa mnom ili samostalno prepričati svoje kilometre.
Da se vratim na početak…
Maraton? Da! Ili možda ipak, još ne?
Ovo ću pitanje sama sebi postavljati nebrojeno puta sve dok se jednom ne desi i to.
Da li ove godine? Vidjet ćemo!

Jesam li previše nadobudna, bahata ili jednostavno, nemam pojma što me čeka? Vrlo vjerojatno sve od ovoga, ali odlučila sam,probat ću, pa, kud puklo da puklo! Slušajući i čitajući o iskustvima ljudi koji su doživjeli i preživjeli tih 42.195 km, moram priznati da imam veliko strahopoštovanje prema takvoj dužini. Ako ga ikada istrčim, dobro će izgledati jednog dana u CV-u.
Uostalom, nisam sama, jer tu je ekipa iz kluba. Za sada, iz grupe B samo Željka i Irena. Nadam se da ćemo uspjeti vrbovati još nekoga. Ono što je prekrasno i što me još više motivira su članovi i treneri „Force“. Živa pozitiva! Puno znači takva podrška.
S obzirom da i najduži put počinje prvim korakom,krenimo…
Plan je jednostavan:
Odraditi sve što je trener zadao!

Subota 06.07.2013.

1,30 h u tempu 6.05.po km
Trebala je padati kiša, pa je trening odrađen na nasipu. Kiša je padala prije, ali ne i za vrijeme treninga. Bilo je vruće, iako očekujem da će u narednim tjednima biti još gore. To me zabrinjava jer još ne znam kako ću dužine odrađivati na moru, sama. Kako riješiti pitanje vode? Pri ovakvim temperaturama vjetar je prava blagodat! Slušam radio jer nisam “spržila” dovoljno muzike na MP3,pa sam osuđena na sve i svašta. I to je valjda, jedan dio treninga: Kako istrenirati živce dok slušaš lošu glazbu? I sa najboljom muzikom bi ti bilo teško, a ovako… mislim o nečemu drugom dok ova stvar ne završi. Vrijeme prolazi, kilometri također. I tako od jedne do druge dobre pjesme.
Odrađena je prva dužina u punom sastavu!
Pomalo osjećam koljena. Nadam se da je to samo prilagodba na dužinske treninge.
Čekam ponedjeljak, da vidim plan za slijedeću subotu.

Željka i Tamara

Subota,13.07.2013.

1.50 h! Oh my God!
Tempo 6:05
Trčim sama, na viksi, u prekrasnoj šumi Sutare pokraj Koprivnice. Tu sam, uglavnom odrađivala subotnje treninge do sada. Staza ima uzbrdica i nizbrdica koje nisu previše okomite ali se i te kako osjete. Većinom je hladovina, iako postoje dijelovi gdje je šuma raskrčena pa sunce prži. Ova dužina mi ne bi trebala predstavljati neki problem, jer je to ipak manje nego polumaraton. Svejedno, trema postoji.
Dižem se ujutro i krećem negdje oko 7.30. Taman kada počne vrućina, bit ću doma. Negdje oko 10-12 km dolazi duga nizbrdica i umjesto da mi bude lako, počinje me boljeti desno koljeno. Strašna bol. Zastajem, istežem se i pokušavam ponovno trčati. Moram nekako doći do doma! Nisam više u šumi nago na cesti što još dodatno šteti koljenu. Nakon nekog vremena bol se smiruje,iako ne prestaje. Zadnjih 30 min. postaje teško, više ne pratim brzinu, nego samo molim Boga da izdržim.
A ovo je samo 1.50 h. !
Ja sam si zabrijala da ću trčati maraton! Kak?

Nedjelja, 21.07.2013.

2.15 h
Mjesto radnje: Autocamp „Adriatic“, magistrala, Primošten (posvuda) i sve to ponovno, ali obrnutim putem
Vrijeme radnje: od 6.00h ujutro do 8.15 h
Dakle,na godišnjem sam i budilica zvoni u 5.00 h. Znam da mi mnogi neće vjerovati, ali tako je bilo. Kad sam pogledala kroz prozor kamp kućice vidjeh da je svanulo. Dižem se dosta ranije kako bi obavila sve nužne predradnje : toalet, kava, toalet, priprema napitka, zagrijavanje. Sve po P.S.-u (pravilima službe). Ispred susjedne kućice vidim da ima još netko budan. Čovjek se razgibava. Hoće li trčati? Imam li sreće da odmah prvi dan nađem nekoga za trčanje? Na žalost, ovaj vježba jogu. Možda ipak naletim na nekog tko trči.
Ah, da zaboravila sam napisati da mi se u četvrtak pred put pokvario Garmin, pa je ostao u ZG u servisu. Nadam se da će ga uspjeti popraviti tijekom idućeg tjedna, jer ne znam kako ću iduću dužinu odraditi bez te spravice. Sada koristim običan sat.
Nemam blage veze gdje bi se tu moglo trčati osim po kampu u krug koji je dug cca 1,5 km. Nema šanse da dva sata trčim u krug! Idem po magistrali prema Primoštenu, a tamo ima neka šetnica , pa ću vidjeti…
I tako krenuh u ranu zoru po cesti. U to doba još nije gusti promet, pa je ok. Nakon nekih 15-tak min. stigla u Primošten, i tamo po šetnici oko borove šume. Tako 3 puta. Tek je prošlo nekih sat vremena, a meni je već dosta trčanja u krug. Počinje me boljeti desno koljeno. Pokušavam se nekako istezati i to pomaže nakratko, a onda kad počnem trčati opet boli. Idem dalje. Nema smisla na pola treninga odustati. Možda prestane boljeti. Brine me jedino da nije neka ozljeda, jer u tom slučaju maraton mogu zaboraviti. Ali kako znati o čemu se radi? Skužila sam,u daljini, šetnicu oko samog grada Primoštena, pa nastavljam u tom smjeru. Ima uzbrdica ali i nizbrdica koje mi još više rasturaju koljeno. Oko 7.00 – 7.30 h srećem prve trkače: svježi i odmorni, a ja već lipšem. Nakon 2 bolna kruga odlučih se vratiti u kamp i onda tamo opet u krug dok ne prođe tih 2 sata i 15 min. Povratak po magistrali je u znaku lagane uzbrdice. Uzavreli beton učinio je svoje. Osjećam da mi tabani gore. Žuljevi su tu! Unatoč suncu koje sad već dobro grije, auti koji prolaze pokraj mene stvaraju vjetar koji mi paše i nije mi strašno vruće.Uletavam u kamp i ravno prema vodi. Ekipa čeka na red za WC i kad su me vidjeli onako crvenu, uspuhanu, znojnu svi se okreću i razmiču. Pogled u ogledalu sve govori. Izgledam ko da ću se svakog časa srušiti u nesvijest. A još nije kraj! Fali mi još 15-tak minuta. Bauljam u krug jer više ne znam da li me više boli koljeno ili žuljevi. Ovo su najduže minute u životu.
A ja bi trčala maraton! To je duplo!
Na kraju,odradila sam tu dužinu. Kupanje u moru nakon ovakvih treninga je neprocjenjiva uživancija. Taj dan, a i slijedeći, nisam mogla obući na noge ništa osim japanki ali koljeno je prestalo boljeti. Hvala Bogu!

Subota, 27.07.2013.

Ovo pišem sa odmakom od neka 3 tjedna, nisam sigurna da li sam stvarno trčala „samo“ 1.20 h. U međuvremenu stigao je novi Garmin. Sada je sve lakše! :)
Da nije bilo onih žuljeva od tjedna prije, ovih sat vremena trčanja u subotu ne bi bilo nikakva strašna stvar. Ovako je bilo malkice bolno. Hvala Goranu na ovako kratkoj dužini!

Petak, 02.08.2013.

Mali osvrt na tjedan koji je prethodio ovoj dužini.
Imam dodatnog trenera (Jocker u rukavu, čitaj: muž),koji je zaključio da premalo trčim. Ako zaista mislim trčati maraton, trebala bih trčati više. Tako sam ja trčala više. Sada mi se čini da je to bilo dobro, iako sam se tada stvarno brinula zbog koljena. Sve u svemu, one dane kada nije bilo službenih treninga (utorak i četvrtak), ja sam trčala brdo (2 km uz nagib od 10% – ovo je pisalo na prometnom znaku pored kojeg sam prolazila). Koliko je to stvarno bilo trčanje, a koliko hodanje, ne znam, jer uopće nisam pomišljala pogledati tempo. Jaaako teško! Duša mi je cijelo vrijeme bila otprilike pola metra ispred mene i nikako da ju dohvatim.

2.10 h
Kako u subotu putujem u ZG, dužinu sam odradila u petak. More i opuštanje me totalno obuzelo. Jedva sam se oko 6.00 h uspjela pokrenuti. Kasnim sa treningom i znam da ću to na kraju platiti trčanjem po vrućini. Budući da sam krenula oko 6.20 h,to je značilo završetak oko 8.30. Sve što trčim iza 8.00 h znači dodatni napor. Vrućina je paklena. Tempo brži, naročito u prva 2 km, jer trčim nizbrdo, po magistrali. Koljeno je počelo boljeti već nakon prvog sata. Puno sam zastajkivala, istezala se ,ali onog trena kada bi krenula bol se vratila. Žuljevi na istom mjestu kao i prije. Uz tešku muku odradih i ovo. Pred kraj mi više nije bilo važno ni koji je tempo, ni da li me boli, nego samo da prođe tih 2.10! Ne mogu ni zamisliti kakav je osjećaj trčati 4 sata. Hoću li moći?
U ova 2 tjedna nisam uspjela naći ekipu za trening. Oni koje sam susretala na povratku u kamp oko 8-9 h su uglavnom tek kretali na trčanje. Zanimljivo je kako se trkači međusobno pozdravljaju,iako se ne poznamo. To mi je baš cool!
Ono što sam sada 100% sigurna je da bi sve ovo bilo lakše odraditi u grupi! Od sada dužine odrađujem sa ekipom!

Subota, 10.08.2013.

2.35 h
Konačno sa ekipom! Pridružila se i Sanda. Super! Umjesto paklenih vrućina, nebo se smilovalo. To je valjda nagrada za sve one dane kada smo trčali na +30 i više. Lagani tempo C grupe, dobra atmosfera i kiša koja pada taman toliko da osvježava, učinili su ovaj trening puuno lakšim nego sve dužine prije. Pričamo, zezamo se, vrijeme prolazi, a kilometri se gomilaju. Na mostu slijedi tuširanje. Auti koji prolaze kroz nakupljene lokve okupali su nas od glave do pete. Kako je asfalt još vruć od prethodnih dana, vode je ugodno mlaka. Smijemo se, jer nam baš godi osvježenje. Tenisice su mi pune vode. Čini mi se da mi to smanjuje pritisak na tabane, pa kao da trčim po tepihu. Malo po malo, kako završavaju treninge, ekipa se smanjuje i na kraju ostale smo Sanda i ja.
Naravno, da netko misli i na nas! Goran čeka sa Renatom i Mladenom, pa ako želimo možemo s njima. Odlično! Malo je brži tempo, što nam ne smeta.
Zadnji, veliki, krug trčimo opet u društvu! Neprocjenjivo!
Nakon svih onih samotnih dužina ovo nije težak trening. Da, sada definitivno znam da je točna ona rečenica:
„Kada trčiš sa grupom, grupa trči umjesto tebe!“
Ništa me ne boli!!
Nevjerojatnih 23 km je iza nas. To je više od polumaratona!

Kraj kišnog treninga

Subota, 17.08.2013.

3 sata u komadu! Moj dodatni trener kaže da su to sad već ozbiljne dužine!
Maksimir.
Službeni trening počinje u 8.00. Kako sam jedina iz B koja trči 3 sata, to bi značilo završetak oko 11.00h i posljednji sat, koji je najteži, ostajem sama. Uz Kristinin blagoslov dolazim ranije i počinjem trčati oko 7.20. Nevjerojatno, ali već ima ekipe koja trči! Kako do sada nisam trčala po Maksimiru, nasumce biram puteljke i tako odrađujem 2 kruga. Već nakon prvog ugledam Ivanu. Spas! Ne moram tegliti pojas sa napitkom. Uvaljujem joj višak tereta (Hvala Ivana!) i idem na još jedan. Kada sam stigla, ugledah Željku. Koje veselje! Vratila se s mora i odmah na trening!
Ekipa se već zagrijavala i nakon dogovora ko s kim, koliko, i u kojem tempu, krećemo..
Krugovi po Maksimirskoj šumi polako odnose kilometre i trkače iz grupe. Kako se bliži kraj, tako i priča polako zamire. Bez obzira na to koliko je tko imao za pretrčati, svima je ovo respektabilna dužina. Poznat mi je osjećaj pri kraju dužih treninga u grupi. Više ne pričamo nego samo osluškujemo disanje onog pored sebe.
Posljednji krug trčimo Željka i ja. Dugo se nismo vidjele, pa prepričavamo sve što se desilo u posljednjih nekoliko treninga, godišnji i sve one ženske teme…
I 3:00 je tu! 27 km!

Zanimljivo je to što nisam iscrpljena. Sretna sam, iako znam da sam prošla tek malo više od pola puta…

Napisala: Tamara Vegše