Kada sam krenula pisati 1. dio ovog članka, mislila sam da će to biti sve. Kako se nisam uspjela približiti datumu maratona, činilo mi se logično pisati dalje. Nisam imala namjeru objaviti svoja daljnja naklapanja,  sve dok me Jelena i Sanda nisu ohrabrile.

Obećajem, nakon Ljubljanskog maratona bacam se na turske sapunice!

 

24.08.2013.

Recovery week  prethodi   recovery dužini ,barem za mene, jer nisam išla u Kutinu.

Hvala onome tko  je izmislio taj recovery!

Trčim sama, ali nije strašno jer je samo 1h. Cijeli trening razmišljam da li ću, i što ću napisati za ovaj trening. Nakon svih mogućih filozofskih tema i dilema odlučujem bez lažne skromnosti , ovo je:

Piece off cake!

 

31.08.2013. 3 h

Treninzi maratonaca se sada razlikuju od polumaratonaca.

Prognostičari su predvidjeli toplu subotu, pa smo Sanda , Željka i moja malenkost odlučile krenuti u 7h, što se pokazalo kao mudra odluka.  Nasip još uvijek prazan. Tu i tamo neki ozbiljan trkač. Vidi se po građi, tehnici i opremi.   Bez obzira na dužinu koju smo odvalile preko nogu, ovo je bio jedan veseli trening.  Razne teme, od svakodnevnih događanja do razmjene recepata i sl.

 

07.09.2013.

3,5h- ovo je najduže vrijeme koje ćemo trčati do maratona. Tako kaže Goran, a Goran zna!

Trening je dogovoren u Maksimiru. Opet krećemo ranije, u 7h, kako bi izbjegle vrućinu.

Pridružuje nam se Irena.

Nakon zagrijavanja pitam cure: „Smo spremne?“

-„Nismo!“ odgovaraju sve tri ko iz topa i krećemo…

Nakon većeg prvog kruga vraćamo se do pozornice gdje se zagrijava ekipa koja kreće u 8 h. Goran vodi našu grupu, pa više ne moramo paziti na  tempo. Razgovaramo o maratonu za koji se pripremamo. Sanda i Jelena organiziraju spavanje u Ljubljani za noć prije. Spavanje? Pitanje je koliko ćemo zaista i spavati. Ja već sada sanjam tu nedjelju i tisuće problema koji se pojavljuju prije samog starta. Zaključujemo da bi nam svima trebalo neko uspavljujuće sredstvo.  Ali koje?  Osim tehničkih stvari koje treba pripremiti, sve nas najviše brine kako će sve to proći. Hoćemo li uspjeti doći do cilja? Što ako nešto krene po zlu?

Možda je ipak bolje da pratimo tempo. Nakon dva kruga sa Goranom , ponovno ostajemo same. Sada smo već odvalile više od 2 sata. Polako osjećamo umor. Zanimljivo je to što ovakav  umor nisam prije nikad doživjela. To nije ona vrsta umora kada ne možeš ništa sam sa sobom. Kada su ti ruke i noge teške. Čak naprotiv, osjećaj je totalno drukčiji. Čini mi se kao da bi mogla ovako trčati još satima ali mi se više jednostavno ne da.  Dosta mi je! U glavi mi je teško.

U jednom trenutku,  u posljednjem krugu, Sanda i ja smo malo ubrzale i odvojile se od cura. Točnije, imala sam osjećaj da je Sanda poletjela. A ja sam ju pokušavala pratiti. Čini mi se, da nije bilo mene, Sanda bi još brže trčala. Ovako se, iz pristojnosti, suzdržavala. Nakon 3 sata trčanja!  Ta žena je već sada spremna za maraton! Nema sumnje da će ga slistiti ko od šale. Bravo Sanda!

Na kraju obilje voća, Cole, čokolade, keksa. Ekipa se pripremila, a Goran i Kristina samo donose iz dućana. Ko da smo na pikniku.

E, da mi je netko rekao da ću cijelu subotu prijepodne provesti sa 3 žene koje do prije godinu dana nisam nikad vidjela i da će mi biti skroz dobro, rekla bi mu da nije pri sebi. (ovaj početak  rečenice sam sama sebi  zabranila da napišem , ali moram). Subotom se posprema, čisti, kupuje, kuha i eventualno ode na neku kavu s frendicama. Ovo zadnje, ako imamo sreće. One i ja. Jedino za čime žalim, je upravo to što nemam više vremena za prijatelje. Nadam se da će mi oprostiti ako ni zbog čega drugoga,onda zbog toga što će moći reći da znaju ženu koja je sa 44 godine pretrčala svoj prvi maraton. Da, sada mi se to čini mogućim. Nadam se da će tako i ostati.

c

 

14.09.2013.

Subota je predviđena za srednju dužinu oko 15 km.

Kako se isti dan održava kvartovski kros na Knežiji, nisam mogla dopustiti da prođe bez mene. Tu sam odrasla. Goran je rekao da mogu trčati kros umjesto dužine. Tako sam se našla među ekipom koja redovito dolazi na kros , među kojima je i naša Silvia – prva i najbolja !

Krenula sam previše brzo. Povukle su me cure koje znaju i mogu držati brži tempo.  Cijelo vrijeme sam umirala jer nikako nisam mogla smiriti disanje i trčati onako kako sam mislila da bi trebala.  Istovremeno sam  si razmišljala kako je moguće da sam tako spora. Nakon prvog kruga, dobre trkačice su bile toliko daleko da ih nisam mogla vidjeti ali isto tako nisam vidjela ni one koje su bile iza mene. Imala sam osjećaj da trčim sama. Zašto mi se ovih 5km i nešto malo više čini nevjerojatno dugim? Vruće mi je , dišem na škrge, a slučajni prolaznici vjerojatno misle da sam totalno „pukla“. Negdje pred kraj ugledala sam Robija(muž). Čekao je da me „povuče“.  To znači da trči pored mene u bržem tempu i na taj način i ja, ulazeći u njegov ritam, trčim brže. Uglavnom izvlačim posljednje atome kisika.  Ovo je fenomenalna fora, jer kada mislim da više ne mogu, da mi je dosta i da ću se skljokati, počnem nesvjesno trčati brže. Jednom sam tako prestigla dvojicu pred samim ciljem. Nije lako, ali vrijedi probati.

Danas to nije baš bilo tako. Nisam mogla ubrzati jer me boljelo nešto oko rebara. Nije slezena , a ne znam što je.

Na kraju, bila sam  9. Dobila medaljicu  i poklon bon na tomboli. Garmin kaže  4.46 po km, za što svi kažu da je dobar rezultat. Jedino se meni i dalje čini da sam bila spora.

IMG_1130

 

Srijeda,18.09.2013.

Moram ubaciti ovu srijedu jer me prosvijetlila  glede onog mog trčanja na krosu u subotu. Imali smo provjeru na 5 km i zadan nam je tempo 5.20 (Sandi i meni).

Prvih 2,5 km smo se kontrolirale da koliko-toliko trčimo u zadanom tempu, što je značilo trčati 5.13?!

Nakon mosta smo ubrzale i tada sam disala jednako kao i u subotu tijekom krosa.  Krajnji rezultat : prosjek  5.04 po km. Ono u subotu je stvarno bilo brzo.

 

Nedjelja,22.08.09.2013.

Varaždinski polumaraton

Zadani tempo: 5.20 po km. Trčimo Sanda i ja. Sada znam zašto je Goran inzistirao da ne krenemo previše brzo. I nismo. Sanda je bila odlična i sigurna sam da je mogla cijelu trku trčati i brže.

Ja nisam.

Ovaj tempo mi je sada granica između komfornog trčanja i disanja na škrge.  Staza uopće nije zahtjevna. Okrepe po planu. Vjetar malo prejak i u oba smjera puše nekako čudno,u prsa. S druge strane, dobro je što puše jer bi inače bilo neizdrživo vruće. Svako zlo i za neko dobro.

Nakon 15-tog km postaje teže. Sanda može brže .Poklanja  mi pola svog gela i ubrzava bez problema. Hvala Sanda! Ne pokušavam pratiti jer mi je i ovo teško. Ne pomaže ni muzika na MP3. Uopće ne čujem što svira. Kao da je ni nema.

Tada kreće onaj neki unutarnji dijalog Tamara + i Tamara –

Tamara – : Teško ti je! Teško ti je! Jaaako ti je teško! Nemreš više , a do cilja imaš još xy km.

Tamara +: Ma kaj, to je samo 5 km! Mali krug oko mostova. To optrčiš ko od šale!  Kako ti može biti ovako teško? Sve si odradila po planu! Što ne štima? Ne može ti biti teško!

Tamara -:  Boli li te nešto?

Tamara +: Ne boli! Imaš žulj na desnom tabanu, što si već prije imala  i nisi umrla zbog toga! Kaj cendraš!

Tamara -: A daj, stvarno ti je teško! A da malo prohodaš? Tek toliko da se odmoriš… J

Tamara +: Nisi normalna! Kakvo hodanje! To nisi radila ni na prvom polumaratonu! To nisi radila ni u Rijeci,a tamo nije bilo vode i bilo je  puno više uzbrdica ! Nećeš ni sada!

Tamara -: Gle, ovaj ispred tebe hoda! I kaj mu fali?

Tamara +: Fali mu brzina! I zato ćeš ga sad prestići! Ako počneš hodati , sve ovo će još duže trajati. Nema hodanja!

Tamara -: Ovaj 18-ti km traje barem 3 km. Nikako da dođe 19-ti. Gelovi  ti ne pomažu. Ko da ih nisi ni popila.

Tamara +: Kad si trčala 3,5 sata bilo je sve ok. Zašto sada nije?

Tamara -: Ne znam. Nije bilo ovako teško!

Tamara +: Teško ti je u glavi. Ako te ništa ne boli, nema ti što biti teško. Zamisli da te boli! Uostalom, uopće više nećeš razmišljati je li ti teško ili ne.  Sada ćeš misliti o nečemu  lijepom. Npr. uspijevaš  držati zadani tempo. Imat ćeš bolji rezultat.

Tamara -: Ko šljivi rezultat! Vruće ti je!

Tamara +: Koncentriraj se na disanje i trči!……….Trči!…..

Gle, vidi se stadion! Blizu si!

1266635_207571016083559_873786933_o

Na ulazu u stadion stoje dečki iz kluba i navijaju. Ne mogu vjerovati, pa ja ubrzavam! Nakon one agonije i razmišljanja o hodanju! Čak sam prestigla stričeka ispred mene, za kojim sam išla zadnja 4-5 km. Do sada  ga nikako nisam uspijevala stići. To je drugi! Hodač je sada davna prošlost! Kad je čuo navijanje ekipe, striček se okrenuo da vidi koja to faca ulazi u cilj. Kad imaš takve navijače, stvarno se i osjećaš kao opaka faca! Krug  na stadionu ide brže nego što sam mogla i sanjati. Striček je daleko iza…

Ulazim u cilj. Umorna sam, žedna. Sanda mi donosi vodu! Još jednom Hvala kolegice!

To je to:   1:52:54!

Tamara -: Nisi ushićena kao što si bila na prijašnjim trkama. Bilo ti je teško, a još uvijek ne znaš zašto!

Nisi ušla u trku sa onim osjećajem pozitivne treme kao prije.

Tamara +:  5 min. brže nego u Rijeci! Naporno treniranje dalo je rezultate. Unatoč svemu ,nisi hodala! Ni u jednom trenutku nisi pomislila: „Što je meni ovo trebalo?!“

Napreduješ!!!  Možda ipak ima šanse za tebe!:)

Napisala: Tamara Vegše