I’m a runner, it’s fun! Jedan mali skech koji kad ga po prvi put pogledaš izgleda na granici glupavog, a na dan kad istrčiš prvi polumaraton je upravo ono što predstavlja suštinu.

Ljubljana me osvojila u potpunosti, zavela me polako već prvi dan atmosferom i ljupkošću gradića, laganim pozitivnim uzbuđenjem sveprisutnim u svakom kafiću, šetnji gradom, a u potpunosti oborila s nogu u toku jutra s prvim zvucima bubnjara s tribine na startu. Ritam koji se prolamao ulicama, užurbanost trkača na start, neobični i veseli likovi u kostimima, sve to je lagano podgrijalo želju da dam sve od sebe da se držim zadanog tempa i probam.

Na startu poznata lica iz kluba, zadnje podrške i prelamanje ritma bubnjeva s ritmom srca. I krećemo!!! To je to! Borba u mislima, prati ritam, nemoj da te povuku za sobom, potrošiti ćeš se, nemoj ponoviti neuspjeh s Volim trčanje…vječiti strah od neuspjeha i želja za ostvarenjem barem pristojnog rezultata. Ljubljana je bila sve samo ne neuspjeh. To je doživljaj koji pamtiš vjerojatno cijeli svoj život. Na svakom koraku podrška, ekipa je izašla iz dvorišta i bodri, zvuci kao da smo na ski stazi za vrijeme spusta Tine Maze, dječica pružaju ruke, ekipa se okupila na roštilju i usput navija…

1403354_219482318225762_1563493822_o

Muzika na i-podu me muči, nikako da se više pomakne na novu play listu, ako još koji put čujem Pink ili Shakiru pucati ću si u glavu (btw. posudila sam i-pod od kćeri). U tom momentu shvatim da mi netko stalno „diha za ovratnik“. Bacim pogled i kad tamo neki lik s aerodroma Ljubljana (barem tako piše na njegovoj majci). Izgleda da ima isti zadani tempo. I tako trčimo paralelku nekih 10 km, na 18 se on izmiče izljubiti s ženom ili djevojkom i nestaje iz vida. Šteta, a nisam stigla niti zahvaliti na podršci.

Na 20-tom sve više trkača prelazi u šetače, a mene lagano grče listovi i shvatim da opet trčim previše na prstima. Prisiljavam se korigirati kako bih mogla za kraj malo ubrzati i u tom trenutku pored mene protutnje Kenijci s pratnjom, a ja si mislim „to je ludo, pa oni su već drugi krug prošli, nadljudski, što ja uopće ovdje radim…“. Razmišljam, bilo je i gorih trenutaka u životu, što je ovo malo znoja i napora, a između ostalog koncentriraj se na ekipu koja je došla iz Zg samo kao podrška, traži ih u publici i sve će ti biti lakše. I zaista, prvo bodrenje Goran i Kristina, ubrzo Mario, Vesna, Tomica, Tanja, malo dalje Ivana gubi grlo od urlanja, Dario razdragano maše. Divni su. Oni razumiju koliko to znači.

Početak zelenog tepiha na ulazu u cilj i nevjerica kad ugledam trkača u potpunim grčevima kako rukama pomiče nogu ispred noge, a samo kako bi ušao kroz cilj. Valjda će mu netko pomoći?! Zig zaganje s pojačanim tempom i prolaz, suze lagano u očima i sreća, SREĆA kakva se ne može opisati.

Krećem odmah s istezanjem i negdje pred kraj shvatim da naravno opet nisam ugasila Garmin. Nisam se niti sjetila pogledati rezultat, i s laganim strahom otvaram History da se suočim s istinom.

1395858_10202003140856602_870066267_n

Ostalo? Ostalo je predivno poslijepodne u društvu najdraže ekipe, uz hrpu smijeha uz zasluženi Union i lagani povratak kući.

Danas mogu reći da sam polumaratonka, a sve ostalo je preljev na torti.

Napisala: Lada Gumhalter