U životu svaki dan donosimo odluke koje određuju naš život, ali događaju se i stvari na koje ne možemo uopće utjecati. I dobre i loše i one jako loše. Možemo ih samo prihvatiti  i prilagoditi se najbolje što možemo. Moj put je išao tako da sam u četrdesetima postala mama. Ovo neće biti priča o tome kako mi se život potpuno promijenio, ali sam ja svejedno poskidala redom svoje “personal bestove”. Polumaraton, maraton, ironman…  Neće biti ni priča o tome da me majčinstvo potpuno promijenilo, da mi je sada dijete na prvom mjestu, da je jedna od uloga koje me određuju biti mama malenoj djevojčici i da mi do sporta ni do sportskih rezultata više nije stalo. Stvari koje su se promijenile u našim životima su toliko spontane i prirodne da su gotovo neprimjetne. Naravno da ćeš radije ostati doma s djetetom ako ga nisi dugo vidio nego otići trčati. Naravno da ćeš propustiti još jednu utrku ako ti je dijete bolesno, ali to nećeš doživjeti kao tragediju jer dijete je to koje se muči i ne razumije, a utrka ima i previše.

Ja sam ista ona osoba kao i kada smo se upoznali na atletskoj stazi . On je isti. Sve ono što sam voljela tada, volim i sada. Sve bitno ostalo je isto. A najbitnije je da brinemo jedno za drugo, da nam je stalo da budemo sretni oboje. Sada samo brinemo i za još jedno maleno biće.  Sretna sam kad vidim kako uživa u svojim treninzima kad mu dobro ide, kad je zadovoljan… Kad ga sretnemo na nasipu i veselo nam mahne srce mi zatreperi. Teško mi je kao i njemu kad mu loše ide, kad ga nešto boli. Uvijek poželim da bol prijeđe na mene. Srce mi se slama kad mu je utrka mučenje. I on je meni svo ovo vrijeme podrška, oslonac, utjeha… A triatlon traži puno vremena, a i puno novaca za naše skromne mogućnosti. Samo treniranje nikada nisam doživljavala kao odricanje, već kao privilegiju. Ako sam na treningu znači da sam zdrava, da mogu, znači da imam vrijeme, znači da imam i kako i gdje a koji puta i s kim. Što će ti više?! Triatlon je za nas uvijek značio samo velika odricanja u materijalnom smislu. Svaki put kad dođem s treninga, pita me kako je bilo. Uvijek vjeruje u  mene. Daleko više nego ja sama.  To je ljubav.

I imamo jednu zajednčku stvar.. Što smo lošije išli na utrci, to nam se veća želja za treniranjem rađa, a ja sam se u zadnje dvije godine usavršila u tome. Nisam uspjela doći ni do nivoa da se utrkujem, da postavim konkretan cilj pa da onda tek ne uspijem i budem razočarana. Ali se svejedno ne dam. Želim, planiram, nadam se, trudim se koliko mogu. Moji životni uzori su moji roditelji. Moji sportski uzori su nepoznata imena, obični ljudi, sportaši koje sam upoznala, s kojima sam trenirala i koji su me se dojmili jer su dobri ljudi, vrijedni, skromni, pošteni… A život zna bit gadan. Posao, pospremanje, kuhanje, obaveze razne, nespavanja, viroze… Te svakodnevne prepreke se u jednom trenutku mogu pretvoriti u sitnice kada nastupe oni pravi gadni problemi. Oni na koje ne možemo utjecati. I dođe period jednih, pa drugih, a onda dođe i vrijeme za sreću i tako naizmjence. Al uvijek je bitno voljeti. Bitno je imati nešto što voliš raditi. I mi stvarno volimo trčati i trenirati. I koliko god koji puta ne ide, pa ne ide. Bitno je dalje željeti, bitno je pokušavati. Nikada nije kasno za još jedan novi početak.

Napisala: Kristina