Prošle godine nakon Ljubljanskog maratona postavio sam si jasan cilj – istrčati ultru. Kao prvu ultru odabrao sam Traversu, utrku koja starta u Podsusedu i završava u Sv. Ivanu Zelini, a trči se dužinom Medvednice. Zbog toga me mjesecima svaki pogled prema Sljemenu podsjetio da me brdo očekuje, da me stavi na kušnju i pokaže mi od čega sam napravljen.

Nosić, Kolenko, Murić, Bublić i Sedić prije starta

Nosić, Kolenko, Murić, Bublić i Sedić prije starta

S obzirom da većinu vremena trčim po ravnom, negdje krajem prošle godine počeo sam trenirati po brdu, trudeći se svaki tjedan odraditi jedan brdski trening. Bilo je tu i puno lijepih ali i teških utrka – Lagvić po Mrcini, pakao Mrak Kombinacije (ovo pakao nije slučajno, jer Mrak Kombinacija je brutalna, tko ne vjeruje – neka proba), Sljeme M1, MedoTrekk, Sljeme Trail Kružok i Borošina trka. Kroz te utrke sam uvidio da sam jači trkač po ravnom nego po brdu, ali brdo mi je za sav znoj koji sam prolio uzvratilo dobrom formom. Za Traversu se nisam spremao ciljano u smislu da sam treninge u potpunosti podredio Traversi, tako da nisam bio 100% utreniran za to, ali ni najmanje ne žalim za time jer sam ove godine popravio PB na 5 km i na polumaratonu. Ono što mi je malo pokvarilo (bar sam tako mislio prije utrke) doživljaj Traverse je utrka Sljeme M1 – duža i teža utrka po daleko zahtjevnijoj trasi. Mislio sam da mi nakon toga Traversa neće biti nešto posebno jer sam istrčao ultru koja je jača od Traverse, ali na sreću grdno sam se prevario.

Ispod TV tornja

Ispod TV tornja

Konačno je svanulo jutro te subote kada se trči Traversa. Pun ugljikohidrata i hidratiziran do vrha, ali ne i naspavan (postao sam tata) uskočio sam Goranu i Kristini u auto i krenuli smo prema Podsusedu. S nama je bio i Enes s kojim sam se dogovorio da ćemo zajedno otrčati Traversu. U Podsusedu smo se svi skupili, a osim Enesa i mene tu su bili Silvije Nosić i Tomica Kolenko. Minutu prije osam uz Sabljin uzvik „Upri!“ bez velike pompe kolona od pedesetak trkača je krenula. Prvih kilometar – dva trčali smo cestom do planinarske staze te smo zahvaljujući radovima na asfaltiranju ceste s plućima punim vrućeg katrana i ljepljivim tenisicama uletjeli u šumu i gustiš pun kopriva i trnja ispresijecan potocima, a ni uzbrdice nije nedostajalo. Grad je ostao iza nas i progutala nas je šuma. Taktika za utrku je bila jednostavna. Do tornja je uglavnom uzbrdica i do tada se treba štedjeti, da bi nakon tornja kada staza ide većinom nizbrdo pojačali tempo i lagano došli do Zeline. Naravno, odmah je postalo jasno da tu taktiku mogu objesiti mačku za rep. Mislim, nije da smo se ubijali, ali da smo išli lagano – nismo. Na putu do tornja 50-tak metara ispred nas prošao je stampedo divljih svinja, njih jedno pedeset, što malih, ali i par velikih, vrlo velikih. Urlamo iz petnih žila da ne krenu na nas. Da smo im se našli na putu, ne znam što bi bilo. Do tornja smo došli za oko dva sata – minuta više manje. Kažu nam da je Goran (Murić) prošao pred 10 minuta. Jedno je bilo jasno – pretjerali smo s tempom i to će nam doći na naplatu. Ali sad je kasno – danas ćemo se boriti sa zidovima tek kada se zabijemo u njih.

Tu negdje oko vrha nam se priključio i Tomica, pa smo Enes, Tomica i ja zajedno s još par ljudi koji znaju trasu bolje od nas krenuli dalje. Pazio sam da svakih pola sata popijem nešto vode i da svakih sat vremena nešto pojedem. Imao sam pločice od zobi i suhog voća koje sam radim i dva gela. Do Hunjke sam popio 2 litre vode, ali nisam imao ni najmanju potrebu za nuždom.  Ili ne pijem dovoljno, ili su mi bubrezi uzeli slobodan dan. Do Hunjke relativno dobro poznajem stazu, ali nakon toga baš i ne, drugu polovicu utrke sam se pouzdao u kartu i kompas te u to da drugi trkači znaju kuda idu. U jednom trenutku smo nas trojica otišli naprijed od grupe s kojom smo trčali te sam ja koji najbolje znam stazu fulao skretanje i završili smo na Gorščici. Kada smo se vratili na stazu ponovo smo se našli s grupom koju smo ostavili iza sebe. Uzalud vam trud trkači. To skretanje me malo uzdrmalo, i počeo sam osjećati umor – noge više nisu lagane, a svaka uzbrdica se čini duga i teška, premda ove uzbrdice nisu ni sjena onih na prvoj trećini utrke. Zid se polako i sigurno približava, iako si ja to odbijam priznati. Ne pijem dovoljno vode – popio sam već preko 2 litre, ali kada idem pojesti pločicu od zobi, nemam sline da ju sažvačem. Teško mi je pratiti Enesa i Tomicu dok hodamo na uzbrdicama, stalno mi odmiču pa moram trčati da držim priključak. Nešto prije Laza trasa je prošla kroz par sunčanih livada i tada mi je postalo jasno da sam umoran, da mi je teško trčati, a cilj je još daleko – 17 km. Više nismo one životinje s početka utrke koje jedu uzbrdice za doručak. Sada smo tri umorne spodobe koje lagano kaskaju dok ih sunce prži. Prejako sam krenuo i razljepio se o zid kao palačinka. Došlo je vrijeme za naplatu dugova.

Više ne znam stazu jer ne poznajem ovaj dio Medvednice, ali i nije me previše briga za to. Samo pratimo markaciju. Kroz glavu mi prolaze misli o gubljenju i odustajanju. Ipak, kada dolazimo do raskršća s cestom ili drugom stazom, imam prisebnosti uzeti kompas i kartu i naći pravi put. To nas je u par navrata spasilo od daljnjih gubljenja. Negdje u zadnjoj trećini staze Tomica je ubrzao i ostavio nas iza sebe. Na jednoj uzbrdici smo još vidjeli tračak narančaste boje i onda je odmaglio. Jak je Tomica. Ostali smo Enes i ja, i jedan Slovenac koji je izgubio kapu pa si je oko glave omotao aluminijsku foliju. To je bio smiješan prizor – okrenem se, a u visokoj travi komad folije svjetluca na suncu i cupka za nama. Stanje kojim bi opisao zadnji dio utrke je raspad sistema. Nemam više nikakvog osjećaja za tempo – nekad mi Garmin pokazuje 6 min/km, nekad 5 a nekad 4:30. Meni je sve to isto – teško. Stalno sam žedan ali ne znam pijem li previše ili premalo. I zašto k vragu ne moram na wc?

Dva umorna druga

Dva umorna druga

Sada kada razmislim, mislim da zid koji me opalio nije bio toliko fizičke naravi koliko psihičke. Dan poslije utrke nemam upalu mišića, nisam ozlijeđen, ništa me ne boli – izuzev laganog osjećaja umora normalno se osjećam. Znači tijelo je bilo sposobno trčati – nisam imao ozljedu niti me nešto boljelo, nisam imao grčeve, nije mi nedostajalo zraka, samo su mi bile jako teške noge i bio sam jako umoran. Problem je bio u glavi – mislim da nisam imao pravu motivaciju, inspiraciju ili razlog da sam sebi opravdam količinu patnje kroz koju prolazim. Kada sam svom tijelu rekao da trči, ono je trčalo, iako se bunilo protiv toga. Lekcija koju ću sa Traverse nositi sa sobom ubuduće – ako ćeš trčati tako tešku utrku, bolje imaj jako dobar razlog zašto to radiš, ili vrlo jasan cilj pred tobom – kada postane gusto, pogonsko gorivo neće biti tvoje tijelo već tvoj mozak i tvoja motivacija je ono što će te vući naprijed. Tijelo je bilo sposobno trčati jače, ali moj mozak je zatvorio pipu.

Kraj utrke smo se stvarno vukli – bar sam imao takav osjećaj. Kada bi stali pogledati kartu da se ne izgubimo, Enes, Slovenac i ja smo sjeli na pod kao da nam je netko prerezao tetive na nogama. Sjesti, bar na par sekundi je tako slatko. Konačno smo došli na makadam koji vodi do Zeline – činio se beskrajan. Čekao sam da se pojave neke kuće ili cesta, ali ništa. Samo vrućina, žeđ, umor i još makadama punog kamenja. Usput sam spazio izvor vode. Stajemo i pijemo, peremo se – više me nije briga za vrijeme – voda je tako hladna i tako me krijepi. Bilo bi tako lijepo uroniti se u vodu i zaboraviti na sve. Ali čeka nas posao – završiti utrku. Nakon vremena koje se činilo ne znam koliko dugo dolazimo na cestu, trčkaramo i znamo da je cilj pred nama – kilometar ili dva, ali nema onog osjećaja kao da trčiš pobjednički krug. Jedina misao je – utrko, daj završi više. Konačno vidim toranj crkve, i ubrzo nakon toga poznata lica – gotovo je! Mogu sjesti, mogu popiti pivo, mogu obući čistu i suhu odjeću, ali ono najvažnije je – istrčao sam Traversu! Ostvario sam cilj! Vrijeme je  6 sati i 17 minuta. Medvednica me izvagala, izmjerila i preživio sam. Sada kada ga gledam, to brdo više nije izazov pred kojim pomalo strepim, već je to moje brdo, kojem sam dao sve od sebe i koje sam, na kraju krajeva, zavolio.

Epilog cijele priče – Goran je pobijedio, postavio novi rekord (4:28) i podigao ljestvicu za sebe ili nekog drugog tko će u budućnosti htjeti biti novi kralj brda. Enes i ja smo došli osmi i deveti što je definitivno puno bolje od očekivanog. Tomica se izgubio i došao nešto kasnije – šteta, ali siguran sam da će neku drugu Traversu pokazati što može, a može puno. Da nisam divljao na početku trke, da nismo fulali kod Gorščice,  da sam znao trasu na pamet i da sam imao snagu volje natjerati se da trčim kada je bilo najteže, mislim da bi utrku završio ispod 6 sati. Ali to su sitnice koje blijede pred osjećajem ponosa, radosti i ispunjenosti koju pruža ostvarenje jednog dugoročnog cilja. Rezultati padaju u zaborav, a ja ću svoju prvu Traversu pamtiti – zauvijek.

AK Forca - finišeri

AK Forca – finišeri

Za kraj zahvale. Hvala Goranu za vodstvo i treniranje. Hvala Kristini za prijevoz. Hvala Enesu koji je trčao sa mnom – on je čovjek velikih fizičkih kapaciteta, ali još većeg srca. I na kraju hvala mojoj Ines bez koje vjerojatno ne bi počeo trčati i koja mi je nesebično poklonila ovaj dan te sama brinula o našem tek rođenom sinčiću dok sam ja cijeli dan trčao šumom.

P.S. Nakon popijenih 4 litre vode za vrijeme utrke i tri piva u cilju, još uvijek nisam piškio.

Napisao: Ivan Bublić