Da preuzmem pero od Tamare i napišem koju riječ.

Nikada nisam mislila da ću ovako redovito i organizirano trčati, da ću ići na utrke, da ću s nestrpljenjem iščekivati tjedne treninge, da ću trenirati za maraton, da će me veseliti intervali i fartleci, da ću istrčati i polumaraton i maraton… nije mi bilo niti u peti.

I školica trčanja i nastavak treniranja u klubu su me naučili puno toga, a posebno da prestanem tvrdoglavo ustrajati na određenim definicijama sebe. Naime, još sam se na proljeće u čuđenju pitala zbog čega su se neki od nas prijavili za maraton. Nije mi bio jasan sklop u glavi koji nekoga tjera da trči 42 km te da se za to i nekoliko mjeseci priprema. Jer su te pripreme prilično zahtjevne. Sve me sram priznati što sam si sve pomislila o tim ljudima kojima sam se sada i sama pridružila.  Nedavno mi je Tajana rekla kako sam pred njom bez imalo ustručavanja izjavila da se „samo luđaci odluče za maraton“. Ona je tada naime već dobrano trenirala za ZG maraton.

A sada se super osjećam. Nakon uredno odrađene zimske i ljetne baze, nakon uspješnih proljetnih i jesenskih utrka jako sam zadovoljna. Kad se samo sjetim zimskih treninga u siječnju i veljači na kojima sam se mučila i koji su me veselili jedino zbog druženja nakon. Tada sam teško vjerovala u to da trčanje može biti zabavno i bez muke. Da se razumijemo, NIKADA nije totalno BEZ muke, no dođe trenutak kada ta muka i nije baš neka muka. Bude ti teško, ali na lijep način. Teško za objasniti. Tada sam imala osjećaj da SVI oko mene trče s neopisivom lakoćom, a jedino se ja mučim. Nisam sigurna što me tada ipak zadržalo da nastavim trenirati.

Onda su stigle proljetne i jesenske utrke, počevši sa Sežanom na buri, pa proljetno-ljetna Rijeka, pa prekrasne Plitvice, brzi Karlovac, neke planinske utrke „po blatu gor’ pa po blatu dol’“, trčanje po pašnjaku u Čigoču (e TO je bilo krasnih 2 km!!) i na kraju Varaždin.

I onda je krenulo odbrojavanje na sitno, sva puna energije, elana i brzine u nogama nisam baš obratila dovoljno pažnje želučanim problemima, pa sam se malo utromila. Gledam Tamaru kako trči s lakoćom, leti. Željka i Irena također. Ja također trčim, ali ne s onom lakoćom od prije nekoliko tjedana. Dva tjedna prije maratona mi je Tajana nakon svog otrčanog prvog maratona rekla da joj je prvi polumaraton bio puno teži. Dakle, 42 km i kusur su piece of cake! Nakon tog nisam previše razmišljala o samom trčanju maratona i jako mi je drago da su mi tu bile Tamara, Željka i Irena koje su o tome više razmišljale i tijekom dužina dijelile informacije i ideje. Ja sam ih samo prihvaćala. Beskrajno sam im na tome zahvalna. Hvala cure! Neke se žene nalaze na kavi pa pričaju, izmjenjuju iskustva, ideje, recepte, savjete. Mi treniramo za maraton.

1400273_219491221558205_644599070_o

I došao je i sam maraton. Tamara i ja smo dobile tempo 6:05, vrijeme: 4:15 i skeptično se pogledavale i pitale nije li to ipak prebrzo. No, nismo sumnjale u Goranovu procjenu. Meni je do sada dobro odredio svaki tempo za utrku. Krenule smo tim tempom, malo ubrzavale, malo na okrijepnim stanicama usporavale i lagano završile prvi krug. E, tada je počeo za mene show. Oko 25 km mi je postalo teško. Tada sam ugledala Tajanu s prijeko potrebnom kremom i pomislila da sam se izvukla. Čim sam to u sebi izgovorila, opet mi je postalo teško. Na 30. km me Tamara počela bodriti, pričat mi viceve, prepričavati mi što joj je njen Robert sve ispričao, kako ju je bodrio i to me sve nekako držalo do 35. km. Nakon toga sam počela usporavati i sama sebe bodriti da nastavim trčati, iako je sve u meni vrištalo da počnem hodati. No, nisam. Prepričavajući tu svoju agoniju svojoj teti, sva me u čudu pitala zašto nisam tada jednostavno odustala. Tada je bio moj red da se začudim te odgovorim kako odustajanje nije bilo opcija. Pitanje je samo bilo odakle da izvučem snagu za završetak. Tada sam, na 38. km stavila i drugu slušalicu u uho, pojačala mp3 player te pojurila. A onda je došao 41. km i izlazak iz pothodnika i doček prve velike skupie Forcaša – tada sam drugi puta poletila. Taj žar navijanja, ti izrazi lica, ta vjera u mene… nešto neopisivo. Hvala navijačima i potvrđujem ono što već sigurno znate, to navijanje je ogromna adrenalinska injekcija. I onda sam ušla u onaj ograđeni dio staze i znala sam da sam još malo pa gotova. Putem me dočekalo još nekoliko grupica i pojedinaca Forcaša i svi su glasno navijali, a ja sam trčala sve brže. I onda sam ugledala CILJ i raspametila se od sreće. To je značilo da tu moja patnja završava! Istrčala sam maraton! Rezultat 4:22:02. Sporije od planiranog, no istrčano!

I tak… sad sam maratonka! Nakon 5 mjeseci maratonskih treninga, godinu i šest mjeseci organiziranog trčanja u školici i klubu pod trenerskom palicom Gorana i Kristine ja istrčah svoj prvi maraton. Nešto, za što sam na početku školice bila spremna potpisati da nikada  neću napraviti. Fakat treba držati jezik za zubima, živjeti život kako ti dođe, iskoristiti prilike koje ti pruža i pritom uživati.

Napisala: Sanda Berženji