Sve je započelo s proljećem 2016. kada sam dobila Goranov poziv da se pridružim Forca timu škole trčanja.

S obzirom da sam se dugo vremena bavila atletikom i da je trčanje obilježilo cijeli moj život i moj stav o školama trčanja bio je kao i kod mnogih od vas. Zar zaista netko mora ići u školu da bi naučio trčati? Zar postoje ljudi koji to ne znaju? To su bila pitanja koja su mi prolazila kroz glavu. Znatiželja me vukla da prihvatim poziv i tako je započela naša avantura.

Dan prvog treninga nikada neću zaboraviti. Trema je bila velika, a ljudi je bilo puno, jako puno. Podjelili smo se u grupe i započeli. Atmosfera šutljiva, a napetost se mogla rezati nožem. Bila sam „bačena“ među grupu od dvadesetak ljudi. Ja sam bila najmlađa. Stojim ispred njih i mislim si Petra što je ovo tebi trebalo. Kako ćeš ti biti autoritet nekome tko ti može biti roditelj. Bez obzira na sve prihvaćam izazov. Trčimo i uglavnom šutimo. Tu i tamo se okrenem i pitam IDEEEE? Dobivam par sramežljivih odgovora, ali to je sve.

17793178_10211328918915373_19716052_n

Kako su dani prolazili trčalo se brže i trčalo se duže. Napokon smo propričali. Atmosfera je postala opuštenija, a društvo sve ugodnije. Počinjemo se upoznavati, razmjenjivati iskustva, životne priče, savjete, bilo je tu i viceva pa čak i recepata. Polako smo postajali prijatelji. Bilo je tu uspona i padova, suza i smijeha. Bilo je dana kada je bilo lako, ali i onih kada je bilo teže. Uvijek sam im govorila da put do uspjeha nije lagan, ali da nam vjeruju. Za primjer sam im davala Nikolu Teslu i govorila kada bude najteže neka se sjete njegove poznate rečenice  ”Čovjek je rođen da radi, trpi i bori se; tko tako ne radi propast će.” Mnogi su odustali, ali mnogi su i ostali. Uspjeli smo!

Vidjeti ljude koji nisu mogli otrčati minutu bez da se umore, kako danas trče polumaraton u meni izaziva navalu emocija. Presretna sam i preponosna kada vidim njihov predivni osmijeh na umornom licu odmah nakon trke jer znam da koliko su truda, vremena i volje uložili kako bi došli do cilja.  Za mene su svi oni pobjednici jer su dobili bitku protiv najgoreg protivnika – SAMOGA SEBE. Presretnom me čini i to što su postali ne samo kolege trkači, nego i prijatelji. Koliko zdušno navijaju jedni za druge, koliko se međusobno bodre i potiču da idu još više i još bolje. Upravo ti ljudi koji su se bojali mene i kojih sam se ja na početku bojala podsjetili su me na prave vrijednosti sporta i života. Biti tu jedni za druge i kada je najteže i kada je najljepše. Takve stvari su ono što svijet čini boljim mjestom i što te gura da nastaviš dalje.

Danas škola trčanja za mene predstavlja jednu novu dimenziju. Dimenziju koju ne možeš niti zamisliti dok se ne odvažiš postati dio ove čarolije zvane AK Forca. I zato danas kada stanem ispred svake nove grupe koju dobijem više ne osjećam strah, već uzbuđenje i polet jer znam da ćemo timskim radom, kroz bezbroj predivnih trenutaka, tokom nekoliko mjeseci uspjeti od tih ljudi stvoriti pobjednike i uključiti ih u dio velike Forca obitelji.

Postoji pjesmica koju smo recitirali u osnovnoj školi čije ću stihove za kraj citirati u sljedećim retcima, a za mene predstavlja nešto što bi najbolje moglo opisati put od početka do kraja škole trčanja.

 

Na putu do zvijezda TRI stepenice stoje,
Na prvoj piše: „Cijeni i poštuj prijatelje svoje!“
Na drugoj: „Trudi se i radi najbolje što možeš, jer do zvijezda nije tako lako stići!“

Čak i kada je teško. ti nastavi tim putem ići, jer ako odustaneš put te odvest neće
niti do zvijezda, a niti do stepenice treće.

I zato upamti ovo treće
NAJVAŽNIJE I NAJVEĆE ŠTO VODI DO SREĆE:
Uvijek vjeruj u sebe i znaj da možeš svašta.
Možeš mnoge stvari o kojim sanja tvoja mašta.
I ako ti nekad bude teško, i pomisliš da si stigao do dna, ti samo budi hrabar i reci sebi:
»TO MOGU, TO HOĆU I USPJET ĆU
JER JA U SEBE VJERUJEM !«

Napisala: Petra Lulić