Osim ljepote samih Plitvičkih jezera, ono što je ovogodišnju utrku na 16 km učinilo bezvremenskom je to da sam odlučio prvi puta trčati utrku bez sata na ruci. Uz to, ovo mi je prvi puta da trčim tu utrku, a i prvi puta da trčim utrku u Vibram Fivefingers tenisicama. Budući da je u četvrtak bio blagdan i da je moja firma spojila vikend, prije utrke sam bio kvalitetno naspavan (svaku noć osam sati sna plus popodnevna siesta). Pazio sam da tri dana prije utrke jedem dosta ugljikohidrata: zob, žgance, tjesteninu, pizzu, grah, leću, krumpir, smeđu rižu, banane, trešnje, naranče itd… Uglavnom što više cjelovito i raznoliko.

Iz Zagreba smo krenuli na vrijeme, u šest i deset ujutro te su nas na put ispratili ljudi koju su se vraćali iz izlaska u Roku, Bestu i ostalim klubovima. Bila je tu i grupica pjevača, entuzijasta koji su tu prigodu uveličali izvedbom Thompsonovih uspješnica u bar 5 različitih tonaliteta odjednom, a uhu nemilom događaju je gotovo sigurno kumovao alkohol. Da nam ne bude dosadno potrudio se vozač taksija koji se uspio zabiti u nepokretni bus. Na putu za Plitvice prestižemo i dopredsjednika kluba Darka, koji se od Karlovca do Plitvica zagrijavao na biciklu. Po dolasku na Plitvice sve je idilično do trenutka kada saznajemo da je organizator kompletno uprskao grupne prijave. Sada se svima dijele voucheri i svatko mora zasebno podići startni broj.

No i to smo preživjeli, presvlačimo se, razgibavamo i dolazimo na start. Na startu se guram malo više naprijed nego inače, što me malo brine jer ne želim smetati svima koji kane trčati brže od mene. No nakon starta vidim da je zapravo u tih tridesetak metara između mene i starta bilo ljudi kao mrava i zapravo sam ja taj koji se prvi kilometar probija kroz masu. Prvih par kilometara se osjećam dezorjentirano jer sam navikao pratiti sat i trčati u nekom planiranom tempu. To što nemam sat me čini nesigurnim. Trčim li prebrzo ili presporo? Hoću li moći držati tempo ili ću negdje puknuti i dovući se u cilj kao prebijeni pas? No, nije mi preteško, disanje mi je ok i još uvijek prestižem ljude. A onda dolazi ona duga nizbrdica. Ono što je kod nje lijepo je to da se praktički odmaram te i dalje prestižem ljude. No opet se brinem. Ljudi koje prestižem mi izgledaju kao puno jači i iskusniji trkači od mene, pa opet razmišljam da li ću jurenje po nizbrdici platiti kasnije u utrci. Srećom po mene, gotovo svi ljudi koje sam prestizao su išli na maraton i njihov tempo je bio u skladu s time. Do mosta već osjećam da su mi kvadricepsi umorni od nizbrdice.

IMG_4477

Zatim na red dolazi i ta čuvena uzbrdica. Odmah po dolasku na nju prestajem prestizati ljude i ljudi počinju prestizati mene. Čujem kako neki trkači „dišu na škrge“ i potežu uzbrdo, ali ja se ne usuđujem trčati tako – Goran nam je rekao da trčimo tako da nam bude teško ali ne i preteško, toga se i držim. Na početku uspona vidim Kristinu i Sašu kako dolaze prema usponu i mislim kako je samo pitanje vremena kad će me dostići jer imam osjećaj da baš i ne briljiram na ovom usponu. Jedan trkač se stalno utrkuje sa mnom. Ubrza pa me prestigne, pa ja dostignem njega jer je usporio, pa on opet ubrza i tako u nedogled. No ne želim se trošiti na utrkivanje s njim. Glavni mi je cilj preživjeti tu uzbrdicu i iza toga ostatak utrke. Kvadricepsi mi se umaraju, ali imam osjećaj da me to što često vozim bicikl trenutno spašava, jer su mi kvadrići naučeni na rad. Malo po malo i dolazim na vrh uspona. Tu i tamo se okrećem ali ne vidim nikog poznatog iza sebe. U jednom trenutku dolazim do neke rječice koja je plitka i bistra kao staklo. Od takvih lijepih prizora zaboravljam na to da trčim utrku i da mi je teško, to mi daje motivaciju da i dalje „grizem“. Više ne razmišljam o vremenu i rezultatu već samo o stazi koja mi je pod nogama, kako preživjeti još jednu uzbrdicu i kako se ne razbiti na nizbrdici iza nje.

Kad god iza sebe čujem korake očekujem da će pored mene proletjeti Antonio (svejedno koji), Saša, Kristina ili netko deseti. No i dalje nikom od njih ni traga. Još malo i dolazim do meni osobno vrhunca utrke, spuštam se do jezera i prelazim preko drvenog mosta kraj gomile japanskih turista. Jezero je plavo, bistro, s potopljenim stablima koja se ocrtavaju uz obalu. Pitam se koliko velikih riba živi u jezeru, velikih naivnih riba koje nikada nisu vidjele ribiča i udicu. Ah… Taj prizor me „puni“, znam da je kraj blizu. Trčim i osjećam se super, sretan sam zbog toga i smijem se. Još jedna duga uzbrdica. Trkač kojeg polako ganjam zadnja dva kilometra mi je sve bliže. Čujem buku s pozornice i razmišljam kako nema još puno do cilja – ni 500 m. Prolazim zavoj i odjednom vidim cilj – pojma nisam imao da je tako blizu. Još malo ubrzavam, finiširam „dedu“ kojeg sam ganjao i to je to!

IMG_4704

Istrčao sam utrku života, nisam se ozlijedio (tako se barem za sada čini) te sam promijenio spol. Naime, nisam se mogao naći među rezultatima, ostao sam bez vremena. Kasnije sam saznao da se zovem Marta Lozo i da imam četvrto vrijeme u kategoriji te sedmo u ukupnom poretku. Još jedan šlamperaj organizatora, dali su mi krivi startni broj. S druge strane, u cilju ima besplatne pive u neograničenim količinama, pa se ne ljutim toliko. Kako naši trkači iz Force dolaze do cilja, sve nas je više i sve glasnije navijamo za ostale koji završavaju utrku. Jedemo ručak, nakon kojeg se vraćamo u Zagreb, a u busu smo svi redom popadali u san. I tako je ovom danu došao kraj, a bio je to dan za pamćenje!

Napisao: Ivan Bublić