Treća sreća  – kaže se, a ispalo je da je za mene baš tako!
Osijek je bio krasan, gradski i malen događaj, a zato još ljepši, uz grozno vrijeme, hladnoću i vjetar – tako da se tri tjedna kasnije, već dovoljno u travnju Beč činio kao super tajming, da bude sve kako treba.
Krenuli smo dovoljno rano da stignemo u IKEU, Zdravko i Maja po svom popisu, a Zoki i ja lutajući po SCS-u naletimo na neku rasprodaju odijela u C&A, tako da je taj faktor odmah popravio dojam puta, čak i da loše istrčim. :-)
Startni brojevi dižu se u okviru Expo sajma sportske opreme, lijepo i prostrano, ne preveliko, čak i u udarno vrijeme, subota rano popodne. Podizanje brojeva je super uredno i organizirano: dovoljno ljudi na svakom punktu, po grupama starnih brojeva, ne čeka se.
Ipak, ni Austrijanci nisu perfektni – moj broj ima zelenu oznaku – bacilo me u startni blok 2:00 – 2:15!!! Pa lijepo sam napisao kod registracije da mi je najbolje vrijeme 1:54 u zagrebu 2012??
Tko zna možda je previše ljudi u toj grupi pa sam bliže 2.00… Pitam, zašto zeleno, cura nema pojma ni koja je koja boja ni zašto baš ja imam zelenu, a Zdravko plavu, a trebali bi istu.
Ali odmah i rješava stvar, vadi blok s naljepnicama i stavlja mi plavu oznaku – hura!!!
Nemamo pojma koja bi trebala bit točna boja, ali smo bar skupa.
Dolaze Maja i Zoki, vele: “mi smo isto plavi blok” – ??? !  pik pok, oni su malčice brži od nas, to će bit ipak krivi startni blok pregazit će nas brzi trkači ili povuć pa ćemo izgorit na prvih 5-6 km.
Poslije gledamo – zbilja to je za 1:30-1:45 polumaraton.
Ali sad je sve kasno, stat ćemo na kraj i valjda nas neće nitko izbacit s utrke, diskvalificirat, tjerat da skupljamo one tisuće plastičnih čaša koje bacamo na okrepnim mjestima.
Eh, da nisam unaprijed pitao ne bih se nervirao – da, gospođa na prijavama je rekla da se može promjeniti ime kluba (sad smo AK FORCA, zar ne), a to košta po trkaču 11 EUR ??
U emailu to nisu spominjali.. :-( Pouka – upišite sve na vrijeme kako treba, ako je moguće.
Zdravko, Jelena i Mladen

Zdravko, Jelena i Mladen

Otišli na pasta party: gradska viječnica grada Beča – Rathaus. To je zbilja za vidjeti, uđeš u dvorište, zgrada i sve izgleda kao iz nekog filma, fale samo konji i kočije, penješ se stubama, kao u našem HNK, crveni tepisi, ukrasi, lusteri i zbilja dolazimo na kat gdje je svečana dvorana uređena za nas, Vienna Marathon 2013 – sa strane su veliki lonci s paštom i šmarnom, po sredini grupice trkača guštaju – i karboloadaju – to je zadnji ili predzadnji obrok prije trke !
Poslije smo još svratili odmah iza ugla u sportsko društvo Zagreb,gdje je trkač iz organizacije utrke, Zagrepčanin Zlatko Medibach pozvao sve naše iz Hrvatske da se nađemo. Gle čuda, fakat smo našli par ljudi – Nataša iz BRT, Princeza Jelena iz naše Force sjede i čekaju pizzu! To smo iskoristili da se slikamo s našim klupskim plakatom. Zlatko Medibach nas je vrlo ozbiljno shvatio, zapisao ime trenera, predsjednika i poželio našem klubu uspjeh na sutrašnjem nastupu.
Startni bok: plavi. gledamo oko sebe, nitko nas nije skužio. Još malo i start; prije nas kreće elita, pa još malo i mi. Sjetio sam se upalit Garmin na vrijeme – čak 20 sekundi prije starta!!!
To će bit dobar znak – možda i trka bude dobra!
Krećemo preko mosta, lagano se penjemo, skoro pa hodamo.. ljudi je 20.000 sve skupa, pa je normalno sve sporo… lagano se pomičemo i na pola mosta gledam gdje bi se malo pokrenuo, nisu svi baš spori, ali većina jest – hmmm ovaj blok ima pace ispod 5:00??
Malo po malo, ubrzavamo i probijamo se naprijed – do 5 km uspostavili smo Zdravko i ja 5:20 kako smo planirali, tj. ja njemu služim kao zec. Skrećemo oštro desno i dalje po ulicama uz kanal, lagano gore dolje – sjećam se te rute od prije kad samo se vozio s autom; pa si tempiram, ubrzavama pred kraj uzbrdice i onda se sjurim i iskoristim nizbrdo koliko traje… Popravljam pace na 5:18 do 7km… tu negdje se izgubimo i dalje sam trčim.
Medalja je oko vrata

Medalja je oko vrata

One sve priče da treba stazu proučiti , koliko možeš se upoznat gdje se ide i kako teče… su korisne. Nisam to napravio, jer sam mislio da znam te ulice i sjećam se dobro Beča bio sam tu puno puta i znam napamet. Odjednom sam sve pobrkao i trčim i čekam neko skretanje iz onog ugla, kad ono nema ga, nego još 4 km trčim ravno i blago uzbrdo potpuno suprotno nego sam mislio.
Tako sam se nekako sam sa sobom svađao zašto to nije kako sam mislio, odlučim se ipak odmoriti, smanjim tempo da se osjetim odmornije i uspijem, ne usporim previše. Na kraju se pojavio i taj west banhof i znam da je iza već kasnije Mariahilfer strasse i nizbrdica i tu se odlučim i ubrzavam, te se dokopam konačno kraja uzbrdice i sjurim se dalje do Ringa. Skretanje na Ring je zadnji km, to više ne kužim i držim tempo koliko ide, nemam pojma koliko još fali do cilja. Tu se pojavljuje spasonosna oznaka 300 m. E toliko još mogu i izdržim i ulazim u cilj u istom tempu. Gasim Garmin i pokazuje mi vrijeme 1: 51:08.
Dakle to je to znam da je vjerojatno koju sek manje..

I bilo je, super utrka!

Napisao: Mladen Gavrančić