Eto, dok sam još pod dojmom da stavim emocije na papir…

Maraton… pojam koji mi je prije godinu i pola bio totalna nepoznanica, sram me i priznati da
nisam ni znala koliko iznosi (a sad se čudim kako svi ljudi to ne znaju). Moja trkača priča je počela u 9. mjesecu 2013 godine kada sam upisala jesensku školu trčanja u AK Forca. Jednostavno sam se htjela pokrenuti jer sam došla u fazu kuća­-posao-­kauč i fast food. Nisam znala ništa o tom klubu, rekla sam sama sebi: sad koja prva škola upisuje novu grupu u tu idem. I ispalo je da sam odabrala najbolji mogući klub, to je jednostavno bila sudbina…

Kad sam počela trčati u najsporijoj grupi jedva sam pretrčala minutu, dvije u komadu. Tada moje ambicije nisu bile ni polumaraton ni maraton nego: dotrčati u komadu do nogu na nasipu, dotrčati u komadu do žaba, dotrčati u komadu do mosta… Kada sam prvi puta prešla preko mosta, napravila krug od 5 km cijeli svijet je bio moj! Kako su se kilometri povećavali, moji kilogrami padali, rasli su i apetiti….počelo se pričati o prvom polumaratonu, i odmah sam znala da to želim. Istrčala sam ga prošle godine na proljeće u Bratislavi sa rezultatom ispod 2 sata. To mi je bio takav vjetar u leđa da sam postala nezasitna. Nisam propuštala treninge, sve utrke su morale biti moje, trail, trek, blatne, mokre… na sve sam morala ići, postala sam nezasitna i trčanje mi je postalo droga. Većini prijatelja netrkača sam počela ići na živce jer nisam prestajala pričati o trčanju, ali nisam si mogla (a nisam ni htjela) pomoći.

Prošla godina bila je stvarno puna utrka i ne znam koja mi je od koje draža. I taman kad sam mislila da sam na vrhuncu forme, osjećala sam se jako, spremno, nema te dužine, brda koje ne mogu osvojiti desila mi se operacija slijepog crijeva. Kad su me vozili u salu prvo sam pitala doktora kad opet mogu početi trčati, pogledao me tako strogim pogledom, a ja nisam kužila kaj se sad živcira, pa samo sam pitala….. Tu sam izgubila mjesec dana i to me psihički jako unazadilo, bilo mi je užasno teško gledati druge kako trče, ali sam išla na sve utrke u ulozi navijača. Rekla sam sama sebi, budeš se vratila, i kad sam napokon počela opet trenirati bila sam najsretnija na svijetu. Uspješno sam istrčala Ljubljanski polumaraton, mada mi je bilo teško, i onda mi je napokon sve sjelo na mjesto. Opet sam postala gladna kilometara i tu je pala odluka da počnem trenirati za maraton. Kad je počela zimska baza 1.3. mi se činio jako daleko, ali tih par mjeseci treniranja je proletjelo. Nizale su se dužina za dužinom, kilometraža je rasla… bilo je težih i lakših treninga, ali sve sam uspjela odraditi. Jarun sam upoznala u dubinu duše, znam mu svaki milimetar, svaki puteljak, svaku stazu… Moja 2B grupa s kojom sam trenirala za maraton je najbolja grupa koju sam mogla poželjeti. Nekoliko nas je treniralo za prvi maraton, a bilo je i par iskusnih maratonki koje su nam ko starije sestre dale hrpu korisnih savjeta (Tamara Vegše i Nataša Petanjek).

2b cure

Pripreme su završile i ušli smo u zadnja dva tjedna prije maratona. I tog ponedjeljka me slomila gripa. Naravno, prva pomisao je bila: kaj ak nebudem mogla trčati maraton? Sve oko sebe sam izludila s kukanjem. Nisam mogla vjerovati da mi se to događa, zašto baš meni, zašto bas sad, zašto se nisam razboljela ranije, zašto sam se bas ja morala razboljeti…. nakon 4 dana kad je pala temperatura sam mislila, super, to je to, ozdravila sam i onda me ulovio užasan kašalj. Nema recepta koji nisam isprobala protiv kašlja, ali stanje se samo pogoršavalo… na kraju sam 3 dana prije maratona shvatila da moram piti Sumamed. Ali ja još uvijek nisam htjela odlučiti da neću trčati, nisam se mogla pomiriti s činjenicom da sam uložila toliko truda i da sad ni ne pokušam. Hrpa ljudi mi je rekla: nije vrijedno, nemoj se igrati sa zdravljem, dobiti ćeš upalu pluća, ima još maratona… a ja sam mislila, sve to stoji , ali kad uloziš toliko truda, treniraš sa grupom onda hoćeš i taj završni trenutak, taj šlag na torti odraditi sa grupom, a ne na nekom drugom maratonu sam.

U subotu ujutro smo krenuli sa 2 busa u Treviso, ja još nisam znala da li trčati ili ne, rekla sam sama sebi “idem bar na izlet….” ali tenisice, Garmin, gelovi, sve je bilo u koferu… U subotu popodne kad smo se smjestili u hotel sam shvatila da opet imam temperaturu i to me dokrajčilo, plakala sam ko kišna godina jer sam mislila sad je stvarno gotovo… to je znak, tijelo javlja da ne forsiram. Ostala sam u sobi, nisam htjela do grada, mislila sam , možda mi samo treba odmora, možda do jutra sve bude ok. I onda je napokon došao dan maratona. Kad sam se probudila prvo sam zgrabila toplomjer i kad sam shvatila da nema temperature, da se osjećam dobro, rekla sam sama sebi: idem, pa do kud ide ide, krenuti ću laganije od planiranog pa kak bude bude…. najgore kaj se može desiti je da ne mogu pa ću onda odustati, bar znam da sam probala… Onda su počele dileme, kaj obuci, duge tajice, kratke tajice.. odlučila sam slušati trenera (uvijek treba slušati trenera) i stavila kratke hlače, i dobro da jesam, na utrci sam se posunćala ko usred ljeta :)

Krenuli smo busom u Conegliano gdje je bio start maratona. U trenutku kad sam shvatila koliko dugo se vozimo busom iz Trevisa u Conegliano, i da tu istu dužinu moram istrčati počelo je uzbuđenje, preispitivanje…. ali sam sama sebi govorila, odradila si sve dužine možeš ti to, ne u zadanom tempu, ali sporije sigurno. Kada smo došli, prva postaja su bili kemijski wc koje neću tako brzo zaboraviti :) Ja sam samo bila sretna da sam tamo, da ću trčati. Krenuli smo ostaviti vreće sa stvarima u kamion. Kad sam predala svoju vreću shvatila sam da sam u njoj ostavila pojas sa gelovima i maramicama… sve je bilo unutra. I molim Talijana da mi vrati vreću, a on meni : “no, no….” . Mene je ulovila panika, počela sam ga moliti, onda mi se drugi smilovao i dočepala sam se svojih gelova. Srce mi je bilo u peti, bez gelova nebi imalo smisla ni krenuti. Kako se bližilo 9:45, kada smo trebali biti u boxu, uzbuđenje je sve više raslo. Krenuli smo u svojim starim, poderanim, zaflekanim majicama u box. I tamo sam doživjela jedan od najljepših trenutaka na maratonu. Naša maratonka Tamara Vegše je obećala motivacijski govor na početku maratona i onda je izvadila svoj papirić i rekla : “Ovo je zakletva, ne ona koju polažu pioniri nego maratonska i krenula čitati, a mi ko pačići za njom:

Maratonska zakletva

Maratonska zakletva

Skoro su mi suze krenule, ali sam to sakrila, ipak se spremam postati maratonka, a maratonci su čvrsti :) Minute su proletjele, skinula sam svoju rozu vesticu (koji su mi svi popljuvali da je ružna i demode, a baš je bila moderna prije par godina…) bacila je sa strane i krenuli smo, upalili Garmine i AJMOOOOOOO! Kako god sam planirala ići sporije vukla me grupa , ali zbog gužve na startu malo smo se razdvojili. Trčala sam par metara iza njih sa Čajkom i Bašićem. Dugo smo pratili grupu, pred očima su mi stalno bile Katarinine pinky tajice tigrastog uzorka :) Nakon nekog trenutka sam shvatila da moram usporiti i rekla sam dečkima da ja ubrzavati ne planiram jedino usporavati i ako neko misli ganjati grupu da krene odmah. Bašić je krenuo naprijed, a ja i Čajko smo nastavili trčati u malo sporijem tempu. Išli smo iz grada u grad, neke dijelovi su mi se baš urezali u sjećanje, npr.ogroman most koji me podsjetio na Savu i Savski most, jedna crkva u kojoj su u tornju zvonila sva zvona taman kad smo prolazili, jedan pas koji je živčano lajao na sve koji prolaze, miris ručka iz jedne kuće s lijeve strane, miris luka iz jednog restorana (odmah asocijacija na ćevape) … I tako, prolazili su kilometri i za čas smo imali polumaraton. Ali znala sam da sad dolazi onaj teži dio. Cijelo vrijeme sam imala u glavi Goranove riječi kako prvih 14 km mora biti lagano, drugih 14 kao malo teži trening, i bilo je otprilike tako. Najdraži si mi bili 14. i 29. km gdje su bile izmjene štafeta i hrpa Forcaša koji su navijali iz sveg glasa. I onda je došao taj 30­ti km na kojem sam se počela lomiti. Neki glas mi je govorio: teško ti je, ne možeš, ti si bolesna, imala si gripu, stani, stani, stani….Na okrepnoj stanici sam stala minutu­ dvije da malo odmorim, popijem vode jer sam osjetila da lagano dehidriram… I onda je krenula dionica HODAJ­TRČI, TRČI­HODAJ. Svako malo sam jednostavno stala. Čajko je bilo cijelo vrijeme kraj mene i pita me: Dobro, kaj si stala? Dal te kaj boli? Ja: Ne boli. Nije mi u glavi dobro.. Čajko: Da li ti se vrti? Ja: Ne, jednostavno ne mogu, neću, neda mi se, ne mogu ne mogu, sorry, ne mogu. Došlo mi je da samu sebe spljuskam. Ali nikako da se skuliram i krenem opet. Svaka čast Čajku na pokušajima: Ajde trči km u komadu, plaćam ćevape….I ok krenem i nakon 200 metara opet stanem. Jednostavno sam stajala. Pokušavala sam se motivirati, mantrati, sve što je palilo na svim treninzima sad uopće nije djelovalo. Gladala sam Garmina i mislila, pa za 5 sati ću doći do kraja makar hodala cijelim putem. U jednom trenutku su nas prošli baloni za 4:15 i odlučili smo ih pratiti, ali sve bi to bilo dobro da ja opet za 500 metara nisam stala. U tom trenutku je Čajko svhatio da nema smisla da me pokušava motivirati pa je počela zajebancija. Čajko se najeo na okrepama ko nikad u životu, mi trčimo (hodamo), on mi nudi kekse… i onda sam shvatila da imam maraton i da mi se nikud ne žuri. Na 41. km nas je prestigla Ljerka, ni to me nije povuklo da stisnem do kraja, bila sam sretna da vidim nekoga u Forca dresu. I napokon smo došli u zadnji km, kockice u centru grada…. čula se muzika i komentator sa cilja, osjećala sam miris ciljne crte….Počela su se javljati poznata lica. Kad sam na jednom zavoju vidjela Jelenu Jelušić sa fotoaparatom nisam vise skidala osmjeh s lica. Znala sam da je to to, da sam MARATONKA! Ušli smo u ciljnu ravninu i to je bilo to! Bila sam toliko sretna da sam pustila Čajka da me dobije za sekundu (uopće nije kavalir). Od sreće sam napravila zvijezdu u cilju, i nisam skidala osmjeh sa lica. Komentator me pitao kako se zovem i rekao “Super Barbara iz Zagreba”, a ja sam mislila, ak on veli da sam super ko sam ja da proturiječim :) U cilju su nas čekali Goran i Kristina i čestitali, i to mi je bio drugi trenutak u kojem su skoro krenule suze od sreće, ali naravno da ni tad to nisam pokazala, ipak sam sad maratonka :) Pojurila sam k ostalim Forcašima i onda su krenula razmjenjivanja dojmova, čestitanje, grljenje… svi smo bili sretni i radi sebe i radi drugih.

treviso maraton

Svi treninzi po svim vremenskim uvjetima su se isplatili. Jedan dio mene je ipak bio tužan što nisam trčala ispod 4 sata kako je bilo planirano, ali budući da do zadnjeg dana nisam znala da li ću trčati bila sam sretna da sam uopće krenula. Uglavnom, jedva čekam sljedeći maraton da mu pokažem da nema pucanja pred kraj i da mogu puno bolje!

Hvala najboljim trenerima Goranu i Kristini koji nas poznaju u dušu, uvijek su tu za svaki problem, savjet. Hvala mojoj grupi 2B, ovaj maraton nas je sve još više zbližio i bas smo kao mala obitelj. I hvala Čajku koji me nije ostavio kad sam počela glumatati da ne mogu, trčao (hodao :) je sa mnom do kraja. Budem ga počastila s ćevapima (velikim) :) nisam mogla kraće, usmena vezrija je još duža :)

P.S. Ajmooooooooooooooooooooooooooo!

Napisala: Barbara Nežmahen