Ovaj vikend je završilo dugoočekivano trail događanje “100 milja Istre” na kojoj sam nastupio u utrci na “samo” 65 km. Vjerujem da je skoro pa svima trkačima i trail trkačima poznata ova utrka po svojoj sjajnoj organizaciji i ljepotama kroz koje se prolazi na utrci, te glasi za najbolju i najveću trail utrku u Hrvatskoj, pa čak možda i u regiji, dovoljno velika za 600 ultraša iz 37 zemalja svijeta.

Utrka je startala u Buzetu, gdje smo nakon sat vremena vožnje i meditacije došli, i gdje nas je dočekala kiša. Nakon 500-tinjak metara hodanja do starta bio sam kompletno mokar, u svojim kratkim hlačicama, Forca majici bez rukava, šuškavcu i šilterici. Išao sam minimalistički u utrku. :)

Kako ne bi kisnuli baš svih sat vremena prije utrke, smjestili su nas u kolibicu, gdje smo se grijali vlastitim tijelima i sušili laganim skakutanjem na mjestu. :) Sat vremena je brzo prošlo uz priče o taktikama, željama završnog vremena i komentarima o “lijepom” vremenu.

No, napokon je došao taj trenutak, 5 min prije 12h kada smo se svi stali na startnu ravninu i kada više ništa nije bilo bitno, niti sam išta drugo osjećao osim pojačanih otkucaja srca i slušao završne upute organizatora. U tom trenutku mi je kroz glavu prolazilo “samo polako Kolenko, ima 65 km, buš ih stigo :) “. I začuđujuće tako je i bilo, krenuo sam lagano i pustio hordu da odsprinta ispred mene, a kako je prvo bila velika nizbrdica po skliskom kamenju i stepenicama još sam dodatno usporio.

11147080_10153303544637948_836241775400183227_n

Nakon prvih par sto metara ispred mene je bilo 20-ak trkača koji su imali tempo kao da se radi o utrci na 5 km, a ne 65 i pustio sam ih da se rastrče te ih većinu prestigao već na prvom brdu, i to sve bez forsiranja uz lagani tempo uzbrdo. Taktika je bila da u brdo idem lagano, da “odmaram” noge i odgurujem se rukama od koljena (power walk), tako da na vrhove ne dolazim uspuhan, da se mogu što brže prebaciti na trčanje i da što više mogu pustiti nogu nizbrdo (što se na kraju pokazala pametna taktika). :)

Nakon prvog brda krenula je opet nizbrdica i tu sam krenuo divljački nizbrdo da sustignem prvih 5 i čak se uspio na par minuta probiti na drugo mjesto gdje sam imao priliku vidjeti tko je konkurencija, te sam saznao da je trenutno prvi bio Damir Mesec (dugogodišnji ironmenac i trener), da je par metara iza mene Toni Vencelj (Slovenac, za kojeg sam čuo da je, maltene, legenda trail trčanja na ovim područjima pa i šire), da uz mene trči Domagoj Marušić (koji mi je bio poznat sa prijašnjih utrka i znao sam da je brz, čak sam saznao tokom utrke da ima PM 1:18 i tu sam dobio veliko strahopoštovanje prema njemu :) , a tu je bio i neki Nijemac (onaj lik iz filma koji ti je nekako drag, ali uvijek umre na kraju). :)

No dobro, nakon par minuta nizbrdo po blatu Toni je projurio pored mene, uz njega i taj Njemac, koji je bio nepoznanica do kraja, i Domagoj, te sam držao sljedećih par kilometara 5. mjesto, ali su već oko 15. km počeli problemi. Iz nekog razloga me počela slezena boliti i probadanje u želucu, čak sam i stao na par sekundi da prestane i da dođem ksebi, lagano nastavljam dalje po nizbrdici i kroz glavu mi prolaze razlozi zašto sad to već tu, da li sam krenuo prebrzo, da li nisam dobro jeo, što bi moglo bit?!? No nakon kilometar, dva je to prestalo i počinjem hvatati dobar tempo i nekako se mirim s petim mjestom.

Ali nakon par kilometara primjećujem da me još netko sustiže i malo padam psihički, te odlučujem popiti gel i pokušavam ubrzati koliko ide. Kako sam se priblizavao Motovunu, gdje je prva okrijepa, nekako se stanje poboljšava, kilometar prije vrha uočavam da je Nijemac s početka iza mene, a na okrijepi se mimoilazim sa Domagojem, gdje pojedem i popijem nešto brzo i pokušavam uloviti Domagoja, koji mi nije tako daleko pobjegao kako sam mislio.

Poslije velike nizbrdice iza Motovuna sustižem Domagoja, ali i Nijemac nas, te slijedi dugačka ravnica, gdje dečki nabijaju jaki tempo (negdje ispod 4:30/km) i ja opet počinjem zaostajati par sekundi, ali i namjerno usporavam jer sam osjetio da ih ne mogu pratiti.

Nakon ravnice kreće uspon do Oprtlja gdje sustižem dečke i na okrijepu u Oprtlju stižemo zajedno, opet nešto na brzinu pojest, popiti i krećemo dalje, ali samo Domagoj i ja dok Nijemac ostaje još malo na toplom i to je zadnje gdje smo ga vidli. :) Tu kreće par strmih i opasnih spuštanja po guzici i ravni makadam sa laganom nizbrdicom, idealno za držanje ugodnih oko 4:50/km.

To je bio neki 30. km i do tu nas je pratila kiša i jaki naleti vjetra kod vrhova, noge su mi bile promrzle i počeo sam osjećati umor, primjetio sam da je Domagoj počeo zaostajati polako, ali nisam se previše opuštao, kontrolirao sam tempo, uzbrdo lakše, manji koraci, nizbrdo pustiti nogu koliko ide, jer sam znao da ima još dosta i htio sam ostaviti nešto energije za zadnjih 20 km ravnice, a i očekivao sam da će me tu Domagoj pokušati proći. Tijekom utrke sam primjetio da sam brži na asfaltiranim nizbrdicama, a nisam se previše umarao, pa sam ih koristio maksimalno.

Nakon dobre dionice trčanja i zadnjeg penjanja na brdo, dolazim do Grožnjanja, pijem na brzinu koju čašu cole, malo čokolade i grickalica i krećem dalje. Tu više nisam trošio vrijeme na punjenje bidona jer sam imao nešto malo vode i računao sam da će mi to izdržati do kraja. Na ovoj okrijepi se mimoilazim sa Domagoj i vidim da je i njega tih 43km malo dotuklo, ali ipak idem oprezno dalje ispred njega. Nakon ove okrijepe već nisam osjećao previše noge, uglavnom bol i iscprljenost, ali nekako trčim dalje bez obzira na sve, imao sam osjećaj da je nogama bilo svejedno koji je bio tempo, ali me uspuhanost usporavala.

U tim trenucima mi počinje prolaziti kroz glavu da držim treće mjesto, da se dosta dobro osjećam i da imam manje od polumaratona do kraja, kontrole prolazim sa neopisivim veseljem i vičem ponosno svoj broj, jer znam da moja ljubav napeto grize mobitel i siluje “Refresh” gumbić da vidi kako stojim. Nažalost krivo sam pročitao broj na jednoj kontroli i padao sam u poretku do 40. km.

Neznam kako da opišem, ali to je nevjerojatan osjećaj koji mi je dao ekstra boost, dodatnu navalu adrenalina koja me držala od 50. do 60. kilometra da držim odličan tempo oko 5:00 i ne padnem u poretku. Isto tako svakih par minuta čujem signal Messengera kako se netko dopisuje i nadam se da to Suport ekipa Force prati i komentira utrku (što se na kraju ispostavilo istina. :) Neopisiv je to osjećaj kada znaš da te prate dragi ljudi i da ih ne želiš razočarati, volio bih da sam mogao odgovoriti koji put i javiti situaciju, ali sekunde su bile dragocijene, a ruke drvene i to bi potrajalo. :)

Prolazim tih 10-tak kilometara do Buja i penjem se na cestu gdje prilično dobro vidim stanje iz sebe i uočavam nekoga cca 1 km iza sebe, ali više nisam siguran jel to netko sa 110 km utrke ili Domagoj. Na Bujama kratko stajem i brzo dalje, poslije slijedi kratka nizbrdica po asfaltu i prelazak na makadam i predivan single trail, odlučujem si staviti muziku da me još malo podigne tih zadnjih par km i u jednom trenutku, ko debilček trčim raširenih ruku i pjevušim si pomno izabranu playlistu, koja mi je odlično sjela da zaboravim na bol na par minuta.

Ali tada u jednom trenutku izbijam na polje i 500-tinjak metara ispred sebe vidim da netko trči i to dobar tempo – nemoguće da je to netko sa 110 km, ima premalo opreme i drži nekako dobar tempo, moguće da je Mesec i u tom trenutku se okreće i vidi mene, te još malo ubrza. Ubrzao sam i ja malo i držao ga neko vrijeme u vidokrugu, ali jednostavno više nisam imao energije za brže.

Na poljima je pogled sezao dosta daleko i primjećivao sam da iza mene nema nikoga i već se polako počeo veseliti postolju, tempo je bio oko 5:30 kroz polja crljenice, koja se kao glina primila na tenisice i dodatno otežavala svaki korak, poslije polja sam vidno isfrustriran uz par psovki :) na nekom betonskom mostiću skidao tih kilogram viška gline, ali sve uzalud jer poslije mostića slijedi jos 500-tinjak metara istog terena. :(

Nažalost, u tom sam trenutku imao slušalice i nisam čuo Maju kako se u daljini dere da ne skidam blato i da imam još 1km do kraja i da je Mesec ispred mene manje od minute i da se požurim. :) Kad sam je uočio potegao sam iz petnih žila koliko je išlo, nije bilo dovoljno da ga prestignem, ali je bilo i više nego dovoljno za željeni rezultat ispod 6 sati.

IMG_20150419_134748_1

Nadam se da sam vam bar malo dočarao doživljaj utrke jer meni je bila nevjerojatno uzbudljiva s puno preokreta i dosta borbe za 3. mjesto, za koje nisam bio siguran do zadnjih kilometara, sigurno će mi ostati u sjećanju do kraja života.

Iskreno, želja je bila da trčim ispod 6 sati, a nada da će to biti dovoljno za 1. mjesto, no realnost mi je isto tako govorila da je ovo međunarodna utrka sa preko 200 natjecatelja na utrci od 65km i da je ove godine konkurencija žešća nego prošle, tako da sam presretan s 3. mjestom i vremenom, pogotovo jer sam već u prvoj trećini imao poteškoća i psihički mi je dosta teško bilo, a vrijeme nam isto tako nije pomoglo niti malo, a možda čak i je. :)

Sada lagani oporavak, tapering do Wings For Life utrke, možda, ali možda na Traversu i dalje ćemo vidjeti. :) Slušati trenera Murića do zadnjeg slova, jer bez njega vjerojatno nikad ne bih došao do ovog rezultata i zato sam mu zahvalan do neba i naravno nastaviti druženje u najboljem okruženju AK Force! :)

Napisao: Tomica Kolenko