Sve je krenulo tog 28. prosinca 2012. kada sam došla u školu trčanja, a koju je vodio Goran Murić. Krenula sam iz zabave i znatiželje te da započnem promjenu kakvu sam priželjkivala. Krenula sam jer sam, kao i svaka tipična žena, priželjkivala manje kilograma, a onda sam vrlo brzo shvatila, da ipak želim više kilometara. Da, i to je tipično ženski; da ne znam što hoću. :-) Ali za jedno sam bila sigurna što hoću – trčati.

Ta je škola bilo mjesto puno ljudi s  talentima i znanjima za različite stvari, a koji imaju jedan zajednički interes – trčanje. Trčeći sa svima njima, i to s velikim zadovoljstvom, upoznala sam ljude koji su si međusobna podrška i prijatelji. Upoznala sam grupu mladih i obrazovanih trenera koji su uz stečeno iskustvo u trčanju kvalificirani dovesti pojedinca do maksimuma – i više od toga. Kao bivšoj atletičarki odlučila sam si ponovno dati šansu u trkačkim avanturama. Odlučila sam si dati još jednu obavezu i odrađivati je najbolje što mogu. Odličan je osjećaj ponovno trenirati, a bolje profesionalce da me vode kroz novu/staru avanturu nisam mogla naći i da sam htjela. Bio je to mladi, najbolje moguć posložen i izbalansiran tim od nekoliko trenera: Goran, Ante, Kristina i Daria.  A osim toga, osobno mi je jako drago što sam u društvu vrlo talentiranih i entuzijastičnih trenera/sportaša.

614954_225389627635031_1713344386_o

Zapravo je ovaj tekst osmišljen kao moja retrospektiva na protekle mjesece, ali i moja očekivanja kroz sljedeće.

Svega je  nekoliko dana do nove 2014. godine što me navodi da pogledam u nazad i procjenim kakvi su bili moji sportski uspjesi/neuspjesi te što što ću poboljšati u narednoj. U toku ove godine je bilo svega… I dobrog i lošeg, ali ipak (bez lažne skromnosti) mogu reći da je ova godina za mene bila dobra. A za iduću se nadam da će mi biti, ako ne uspješnija, barem dobra kao ova.

Možda ću se malo hvaliti rezultatima koje sam postigla pa se nadam da me nećete zbog toga razapinjati. Ali zar to nije zapravo ono fantastično u svemu ovome? :-)

Dakle, kao što sam gore  navela sve je krenulo s najčešćom ženskom željom, a evo nakon godinu dana mogu reći da i nisam baš uspjela u tome (vaga pokazuje samo jedan kilogram manje s obzirom na prošlu godinu), ali sam istrčala polumaraton –  i to ne jedan, nego tri!  Prvi je bio nakon nepuna tri mjeseca u Sežani (Slovenija) s vremenom od 1:47:22, a drugi mjesec dana kasnije u Rijeci 1:43:44. Treći je bio puno poslije i opet u Sloveniji odnosno Ljubljani gdje sam skinula svoj polumaratonski PB za više od šest minuta, odnosno rezultatski 1:37:39. Iz ovoga bi se dalo  zaključiti da je Slovenija mala zemlja  za velike utrke.

891576_219480104892650_651638259_o

Između toga otrčala sam nekoliko desetaka utrka na 5 km (20:03), 10 km (43:19) i 15 km (1:10:27) i zavoljela  trčanje još više te postala ovisna o natjecateljskom adrenalinu. Zbog tog trkačkog adrenalina znalo se dogoditi da imam svaki tjedan jednu, a nekad je mjesec brojao čak pet ili šest utrka  .

A što reći o mojim utrkama? Mislim da se tu nema što puno za reći osim da su sve iste. Da, sve su iste.  Svaka moja utrka je jednako koncipirana. Svaka moja utrka se sastoji od ogromne želje za trčanjem – da što brže krenem, a još brže završim – i psovki. Kao srčana Slavonka ne mogu pobjeći od toga. Mi paniku, uzbuđenje, sreću, sudbu kletu, sve… pa i utrke uz psovke lakše prolazimo. Tko bi znao zašto je tako – ali bitno je da “pomognu”. Neki dan čitam kako su Hrvati tek treći narod (iza Talijana i Mađara) u Europi po psovanju. Ta informacija mi je bila malo poražavajuća s obzirom da znam kakav smo mi Hrvati narod po tom pitanju. Ako smo za išta na ovom svijetu zaslužili prvo mjesto onda su to psovke. No, dobro… osim psovki, dok trčim i mislim se treba li mi ovoliki napor, uvijek se sjetim i moje babe koja me je jednom prilikom pitala: „Silvia, sine…dobiješ li išta što letaš toliko?“ (letati bos. trčati – jedan od mnogobrojnih bosanskih izraza za trčati; sin: bio žensko ili muško tamo ćeš uvijek biti sin) Prodala sam joj priču da se dobije nešto (ne zna baba da sam ja mislila na grah i majicu), ali nek joj je srce na mjestu. Jer, osim što se ne može pomiriti s činjnicom da trčim golih leđa i trbuha, tek bi onda ono njeno staro srce poskočilo kad bi znala da đaba toliko“letam“.

Trčanje je obaveza koju sam si kao samohrana majka uz posao odlučila zadati i odrađivati je najbolje što mogu. Odlučila sam dati sve od sebe i to smatram svojim najvećim postignućem. Iako nekad nije lako kombinirati slatke obaveze majke, trkačice i posla, ipak nekako to sve stižem. To što trčim već godinu dana i što ću i nastaviti je zaslužan jedan čovjek, sportaš – moj trener. Ponosna sam što imam mjesto u njegovom timu. Njemu želim zahvaliti što sam danas ponosna na sebe i svoje rezultate (koliko god oni beznačajno izgledali naspram trkača koji to puno bolje rade). Želim zahvaliti i onom gore što mi je dao ljubav prema trčanju. Hvala Adrianu Ivi koji se najviše raduje mojim sportskim uspjesima i kojemu mama nije „cool mama“ ako se ne vrati “s onim” oko vrata (Hvala Bogu pa se na većini utrka dobivaju medalje za sudjelovanje :-) ). Želim zahvaliti svima koji su ga čuvali na utrkama ili dok sam išla na treninge, u ovih godinu dana, tog malog (bez Vas ništa od ovoga ne bi bilo moguće).

1503886_569430076478813_1720296619_n

Sve što sam i imam danas je zahvaljujući volji, upornosti i odricanju, a najviše iznad spomenutim dobrim ljudima. Hvala Bogu, pa i takvih ima u ovoj našoj Lijepoj, ali treba imati sreće pa naletiti na njih.

Smijeh, upornost i malo dobre volje, kaže jedna mudra slavonska izjava, meni je zvijezda vodilja (a isto tako kaže druga da ne treba vjerovati ljudima koji su iz kraja gdje šljiva raste :-) ).

A za kraj svima želim da u novoj 2014. godini svi napravimo još puno PB-ova uz što manje ozljeda, da smo zdraviji, lijepši i bolji. I nek nam banke svima oproste kredite :-).

Napisala: Silvia Šimunović